Dragi vjernici, u evanđeoskoj prispodobi o nepravednom sucu i upornoj udovici o kojoj smo slušali prošle nedjelje Isus nas je poučio kako trebamo biti ustrajni u molitvi. Danas u prispodobi o farizeju i cariniku uči nas da naša molitva treba biti ponizna. Stoga je itekako važno s kakvim raspoloženjem dolazimo na svetu misu. Pred Boga možemo doći samo kao raskajani sinovi i kćeri, svjesni svojih grijeha. Pred Bogom koji nas dobro poznaje ne smijemo isticati svoje zasluge, već radije priznajemo svoj grijeh i svoju slabost. Tako dugo dok sebe vidimo onakvima kakvi stvarno jesmo i priznajemo svoje pogreške i nedostatke, Bog može nešto započeti s nama. Ali onoga trenutka kada pokušavamo sebe prikazati boljim nego što jesmo, kada više Bogu nemamo ništa priznati o sebi, postajemo farizeji, nerealni ljudi kroz koje se Bog ne može očitovati u svijetu. Zato i nama danas Isus osobno naviješta prispodobu o farizeju i cariniku, ne zato da bismo ispitivali savjest drugima nego sebi samima. U svakome od nas krije se farizej iz evanđeoske prispodobe, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih i isticati svoje vrline. U stavu i ponašanju farizeja nema dovoljno prostora za pouzdanje u Boga niti razumijevanja za slabe i grešne ljude kojima je Bog spreman oprostiti. Farizejeva molitva je monolog u kojem zahvaljuje Bogu što nije grabežljivac, nepravednik, preljubnik „kao ostali ljudi“ ili „kao ovaj carinik“ (Lk 18,11). Zatim ističe što jest, hvaleći se pred Bogom, da posti dvaput tjedno i da daje desetinu od uroda i prihoda za vjerske potrebe. On nije lagao, jer je stvarno bio takav snagom pripadnosti farizejskom staležu. Ipak njegova molitva nije bila uslišana, jer samo podsjeća Boga na svoja dobra djela i tako očituje svoje grešno samopouzdanje ostajući u stanju precjenjivanja sebe i podcjenjivanja drugih osoba. Dok je carinik, svjestan svojega stanja, stajao izdaleka u hramu i ne usudivši se ni očiju podignuti k nebu kajao se za svoje grijehe. Suzdržavala ga je ponizna savjest, ali ga je približavala iskrena pobožnost. Udara se u prsa u znak spremnosti na obraćenje i pozitivnu promjenu. Ne hvali se dobrim djelima, nego uzdiše govoreći: „Bože, milostiv budi meni grešniku!“ (Lk 18,13) Bogu se svidjela poniznost carinika, iako je živio u grijehu, a ne oholost farizeja koji je činio dobra djela. Zato Isus zaključuje da je carinik „opravdan“, a ne farizej i nadodaje: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.“ (Lk 18,14)