U središtu evanđelja današnje nedjelje nalazi se Isusova teološka i ekleziološka razrada Ezekielove starozavjetne misli o odgovornosti za bližnjega. Isus, naslanjajući se na tu misao postavlja novu, višu dimenziju: razvija pedagogiju bratske opomene utemeljenu na ljubavi, istini i bezuvjetnom poštovanju ljudskoga dostojanstva. On ističe nužnost diskrecije koja čuva tuđi dobar glas, ali ujedno dijeli odgovornost s odgovornima unutar crkvene zajednice. Kristov nalog je nedvosmislen: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata.“ Ako netko srlja pogrešnim putem, ako grijeh ranjava njegovu dušu i zajednicu, vjernik je dužan pristupiti mu, prekinuti šutnju i upozoriti ga na pogubnost takva ponašanja. To nije čin osude, već čin vrhunskog milosrđa. Nažalost, u suvremene se ljudske i među vjerničke odnose duboko uvukla lažna tolerancija. Riječ je o duhovnoj ravnodušnosti maskiranoj u poštovanje slobode. Bojimo se stvari nazvati pravim imenom, bježimo od otvorene i autentične komunikacije te zaboravljamo da u istinskom prijateljstvu i kršćanskom bratstvu moramo biti uzajamna korekcija. Danas je, nažalost, kudikamo lakše drugoga otpisati, prekrižiti i etiketirati, nego mu u ljubavi pomoći da se obrati. U situacijama kada su ljudski odnosi zategnuti, napeti i ranjeni, presudno je u onome koji opominje doživjeti bratsku nastrojenost – osjetiti da nas on iskreno ljubi i da nam želi vječno dobro. Mi, potaknuti ljudskom slabošću, prečesto činimo suprotno: umjesto da budemo mirotvorci, podgrijavamo tuđe sukobe, hranimo predrasude i sprječavamo zavađene strane da uđu u Kristov mir. Jednako tako, s druge je strane potrebna duboka kršćanska poniznost i poučljivost kako bi se uopće mogla prihvatiti tuđa, dobronamjerna i konstruktivna kritika.

Drugi dio evanđeoskog odlomka usmjerava nas na izvor zajedništva: „Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaište što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima.“ Duh vremena, obilježen radikalnim individualizmom, snažno je zahvatio i kršćansku molitvu. Molitva se nerijetko svodi na izoliranu „privatnu stvar“ i puki subjektivni osjećaj, dok nam zajednička, liturgijska i obiteljska molitva postaje teretom. Isus nas podsjeća da kršćanin nikada nije samac. Tek u zajedničkoj molitvi, sabrani u Njegovo Ime, postajemo Crkva u malom. Pred licem Božjim, u zajedništvu s braćom i sestrama, sposobni smo skinuti maske, otvoriti svoje najdublje rane, nadvladati egoizam te pripremiti srce za istinsko pomirenje s Bogom i ljudima.

Veliki pisac Ivo Andrić jednom je pronicljivo zapisao: „Sve u životu možemo izgubiti, ali najteže je kada izgubimo ljude.“ Gubitak čovjeka, prekid odnosa i odlazak bližnjega u duhovnu propast najteži su gubitci koje zajednica može pretrpjeti. Pred nama je velika i odgovorna zadaća koju nam ovo evanđelje stavlja u savjest: pozvani smo neumorno moliti jedni za druge.