Dragi vjernici, posljednje nedjelje liturgijske godine svojim nam evanđeljima svjedoče kako školovani ljudi različitih profila nastoje Isusa uhvatiti u riječi. Cilj im je optužiti ga ili ga navesti da se prikloni njihovom taboru, što zapravo znači zarobiti Isusa vlastitim interesima. Isus, međutim, prepoznaje sve njihove zamke. Unatoč njihovim tendencioznim pitanjima, On odgovara jasno i glasno, bez ikakva straha ili oklijevanja, nudeći redovito puno više nego što su oni uopće očekivali. Sličnu situaciju imamo i u današnjem evanđelju. Neki farizejski zakonoznanac, zajedno sa svojim prijateljima, pita Isusa o najvećoj zapovijedi u Zakonu. Isus je prozreo njihovu zamku, ali ne izbjegava odgovor. Citirajući zapovijed iz Ponovljenog zakona, ističe da je najvažnija ljubav prema Bogu. No, Isus ovdje ne staje. Odmah dodaje da je ovoj zapovijedi slična i ljubav prema čovjeku, kada kaže: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ Prema postavljenom zahtjevu, trebao je imenovati samo jednu, najveću zapovijed. Isus je odgovorio puno više: protumačio je da sav smisao čitavog Zakona i Proroka visi o ljubavi prema Bogu, koja se očituje djelatnom u našim svakodnevnim odnosima prema ljudima s kojima živimo. U Isusovim riječima krije se duboka istina o ljudskom biću. Nitko doista ne može drugoga čovjeka ljubiti i poštivati ako samoga sebe ne poštuje, ako ne cijeni i ne voli vlastiti život te sve ono što život donosi. Kratka Isusova teorija jest da čovjek čini drugome ono kako sebe doživljava, i da ljubi drugoga čovjeka onako kako sebe voli. Djelatna ljubav prema drugima stoga ima svoj korijen u vlastitom samoočuvanju i samopoštovanju. Ono se ne pretvara u sebičnost, jer se svakoga dana iznova oplemenjuje i zalijeva ljubavlju koja izvire iz srca našeg nebeskog Oca. Tek kada dopustimo Bogu da nas ispuni i iscijeli naše rane, moći ćemo u istinskoj slobodi ljubiti ljude oko sebe.