Danas slavimo zahvalnu nedjelju. Zahvaljujemo Bogu na svim dobročinstvima koja po Njegovoj dobroti primamo. Na tu zahvalnost nas potiču i čitanja današnje nedjelje. Osjećaj i ostvarenje zahvalnosti u temelju je povezano sa spoznajom da nas je netko nečim zadužio, da smo nešto primili, da nešto imamo što nije samo po sebi razumljivo da nam pripada, nego da smo to dobili na dar. Iz čiste ljubavi. Mi smo poučeni da je sve dar. Ljudi ipak među posebne darove ubrajaju zdravlje. Vrednujemo ga kao najveće bogatstvo. Mi vjernici tu mislimo i na zdravlje duše. Gubljenje zdravlja ima utjecaj i na cijelu zajednicu. Bolesnik ne može funkcionirati. Prijatelji trpe s njime. Neke bolesti, kako vidimo u evanđelju, isključuju osobu iz društva. Tretirani su kao oni koji još i ugrožavaju zajednicu. Za njih je to dodatna muka, često i veća od same bolesti. Riječ Božja nas uči da je Bog onaj u koga se čovjek može pouzdati i u kojega se redovito pouzdaje u svojim najosobnijim nevoljama. Ali pitanje je ima li netko tko će nevoljnika uputiti na pravu adresu – na Boga? Gubavci u evanđelju već su bili čuli za Isusa i prije. Zato su kod ovog susreta izdaleka mogli znati da se obraćaju Onome tko može i hoće pomoć. Naaman, o kome nam govori prvo čitanje, je imao sreću što je izraelska djevojka, pripadnica Božjega naroda, poznavala proroka Elizeja. Mislim da bismo to trebali prepoznati kao bitno zaduženje i za nas: svjedočiti za velika djela koja Bog čini, osobito po Isusu, i upućivati druge na Isusa. Vjerujem da je svaki od nas susreo nekoga ili smo i sami imali iskustvo da za neke sretne ishode u životu imamo samo Bogu zahvaliti. Sam Bog me spasio, puno puta čujemo. Ali teško je vidjeti da su poslije Bogu uistinu zahvalni. Barem ne onako kako bi se očekivalo. Na primjer, čini se da mnogi ni ne znaju da je nedjeljna euharistija, sv. Misa, temelj i središte sveg našeg života i djelovanja, pa prema tome i najadekvatnije mjesto i način zahvaljivanja Bogu za sve što nam čini. Nažalost, ima veliki broj vjernika koji olako zaključe da i nedjeljom, možda upravo za vrijeme euharistijskog slavlja u svojoj župi, oni imaju važniji posao za obaviti. Za vjernika doista nerazumljivo i neprihvatljivo. Poganin Naaman i deseti gubavac potpuno su se obratili Bogu. Neka nam oni budu uzor zahvalnosti Bogu za sva dobročinstva.

Tomislav Petrić, župnik