Dragi vjernici kako se približavamo završetku još jedne liturgijske godine, Božja riječ nas želi potaknuti na promišljanje o našoj vjeri. Kako mi shvaćamo svoju vjeru? Je li ona za nas samo nešto usputno koje živimo samo u onim teškim životnim trenucima, kada osjećamo da se više ne možemo osloniti na vlastite snage i snage naših bližnjih, ili je vjera naš životni hod koji se trudimo živjeti u nama zgodnim i nezgodnim vremenima, odnosno i onda kada nam u životu ide sve lijepo i kada ostvarujemo sve one planove koje smo si zacrtali? Na žalost moramo sebi sami priznati da upravo u takvim trenucima vjernik nekako zaboravi na Boga, jer osjeća da mu onda Bog više nije potreban, stoga nas Gospodin želi kroz svoje evanđelje potaknuti da se osvijestimo i da si po svijestimo da nismo vječno ovdje na zemlji i da ne znamo kada će Gospodin ponovno doći i zatražiti od nas da položimo račun za svoj život i talente koje smo od njega primili. Čuli smo u evanđelju kako Isus na potresan način želi potaknuti svoje suvremenike na važnost dolaska kraljevstva Božjeg, stavljajući pred njih razarenje Hrama, onoga što je za Židova bilo najsvetije, jer je mjesto susreta s Bogom. Kroz tu stvarnost Isus želi potaknuti svoje suvremenike na budnost u vjeri, odnosno želi ih potaknuti da počinju vjeru shvaćati ne kao nešto usputno, nešto što se samo po sebi podrazumijeva, nego nešto što valja svakog dana živjeti u istinskom odnosu prema Stvoritelju i bližnjemu. Tu poruku Isus želi i nama današnjim vjernicima poslati po ovo nedjeljnoj riječi Božjoj. Iako ćemo reći pa mi smo vjernici, nama nije to potrebno posebno naglašavati i na to nas upozoravati, moramo iskreno priznati da i mi, iako vjernici i vjerujemo u život vječni, radije razmišljamo o ovozemaljskom životu i njegovim blagodatima nego li o vječnom životu. Tu temu najradije zaobilazimo. Stoga nam današnja nedjelja govori o tome kako bismo mi kršćani trebali biti ljudi koji se nadaju boljoj budućnosti, ljudi vizija koji gledaju u budućnost živeći u sadašnjosti. Naše misli i naša očekivanja uvijek bi nas trebale voditi dalje, u neki bolji svijet, o kojem nam i danas Isus progovara, svjesni da ne živimo samo za ovaj svijet, već za vječni koji nam je Otac pripravio. Iz tog razloga za nas vjernike to ne smije biti dan straha, nego dan Božje ljubavi i njegove pravednosti. Bog nam je svima dao bezbroj mogućnosti i prilika u životu. Tko to nije bio kadar iskoristiti, sam je slobodnom voljom odbacio Boga, a izabrao vječnu propast. To je opomena koja nam se današnjom nedjeljom nameće na razmišljanje. Ali to nije opomena koju nam Bog samo danas upućuje, nju moramo imati na pameti kroz čitav naš život.