U današnjoj evanđeoskoj prispodobi naglasak je na „njivi“. Mi smo ta njiva, tlo u koje se sije Božja riječ. Vrlo često se pitamo zašto mi ljudi Božju ljubav i istinu tako teško prihvaćamo. Nije u pitanju vjerodostojnost ljubavi i istine, već smo u pitanju mi ljudi, jer se bojimo te ljubavi i istine jer nas ona neminovno mijenja i čini drugačijima u odnosu spram Boga i ljudi i zato se bojimo otvarati i prihvaćati je. Današnja prispodoba nas prvenstveno vraća nama samima da se upitamo u kojem smo mi vjerničkom stanju. Trebamo postati svjesni sebe i svojeg stanja. Istina, za to treba imati snage pogledati sebi u oči i iskreno priznati da nam je potrebna promjena. Iz svjedočanstava drugih, a i iz vlastitog iskustva znamo da tek kad se u sebi promijenimo, kad promijenimo svoje stanje tada nam mnoge stvari ulaze u srce i u glavu. Možda se najviše bojimo sami sebe i svojeg stanja. Mnogo toga ovisi o nama samima. Mnogo toga bi mi mogli promijeniti. Ponekad se čini kao da u glavama naših suvremenika nema mjesta za dobru, plemenitu ideju, za ispravnu misao. Možda smo u opasnosti, osobito mi navjestitelji Evanđelja, kao nekoć i apostoli doživjeti razočarenje, jer nam se ponekad čini da uprazno sijemo dobro Božje sjeme, jer gledajući današnjeg čovjeka čini se uzaludan napor i rasipanje. Ali tko može unaprijed znati gdje će Božja riječ pronaći plodno tlo? Pogledajmo samo naše krizmanike i prvopričesnike, kojima se iz godine u godinu redovito nakon primljenih sakramenata izgubi svaki trag. Zato je valja sijati posvuda, upravo rasipno, kao i sijač u Isusovoj prispodobi, a Bog jedini zna gdje će ona donijeti obilan rod. Bog sije svoje sjeme po našim njivama, njivama našega srca. A On ništa neradi bez plana. On želi da sjeme donese plod, već prema kvaliteti, od tridesetostrukoga do stostrukoga. Na nama je da se upitamo: kakva je njiva našega srca? Je li „uz put“ zasijano kojim prolaze svakakvi ljudi sa svojim idejama i uzimaju što kome odgovara? Je li „tlo kamenito“, tvrda srca i jednako tvrde glave, kada želimo po svaku cijenu ostvarivati svoju vlastitu volju? Je li „trnjem obrasla“, trnjem zlih navika, ovisnosti, nestalnosti, nevjernosti Božjemu putu, gdje Božja riječ i poziv ne mogu doći do izražaja? Kad sijemo žito na svojim poljima, brinemo se da pripravimo zemlju, da nađemo dobro sjeme, da prihranjujemo mlade stabljike, kako bismo se mogli nadati bogatoj žetvi. Kad surađujemo s Bogom dosta je samo da pripravimo zemlju, odnosno naše srce, sve je ostalo Božje. Ali On očekuje da Njegovo sjeme donese svoj plod. Svaki kršćanin pozvan je pripravljati vlastito srce Božjoj riječi, ali i sijati je oko sebe.