Dragi vjernici, kako se približavamo koncu liturgijske godine, tako nas i sama nedjeljna čitanja polako pripremaju na drugi Kristov dolazak i konac našeg osobnog života, ali i svega čovječanstva. Današnje evanđelje nam to na slikovit način kroz ovu prispodobu o mudrim i ludim djevicama želi približiti. Zapravo Isus želi svoje suvremenike, ali i nas same upozoriti na kršćansko življenje u vremenu između Njegova dva dolaska. To življenje očituje se u onom prvom zanosu, budnosti u vjeri, koji su imali vjernici prvih stoljeća kršćanstva, a koji se očituje i u našem osobnom zanosu u vjeri, kada „punim plućima“ živimo svoju vjeru. No onda se pomalo kod prvih kršćana nakon dugog iščekivanja ponovnog Kristova dolaska, pojavljuje zamor u vjeri. Možemo reći da su „pozaspali“ poput ovih djevica iz prispodobe. Taj problem umora u vjeri imamo i mi, današnja Crkva. Mnogi kršćani drže svoje svjetiljke ugašenima ili one tek tinjaju. Hodaju svijetom nesposobni shvatiti žurnost trenutka. Imaju potrebu za uljem božanske mudrosti koja će ih obnoviti i probuditi, ali ništa konkretno ne poduzimaju. Čekaju ni ne znajući da već sutra može biti kasno. Drugi žive bez vjere i nade. Uronjeni su samo u sadašnjost. Novac. Moć. Materijalizam u svim svojim oblicima. Ako im se ponekad, u suočavanju sa smrću bližnjih ili uz dane sjećanja na pokojne, nametne pitanje smrti i umiranja, glume kao da ih se to ne tiče. I nastavljaju istim stilom. A kršćani koji ne vjeruju u život i nakon smrti, koji ne vjeruju u uskrsnuće, nisu kršćani. „Ako je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.“, poručuje nam sv. Pavao u Poslanici Solunjanima iz koje nam je ulomak ponuđen kao drugo čitanje. I dodaje: „Tješite se uzajamno ovim riječima.“ Onima koji nemaju vjere ovo su prazne riječi. Ne donose utjehu. Ne ispunjaju njihove svjetiljke uljem unutarnje snage duha. Što je s nama? U životu svakog kršćanina ključni trenutak je trenutak u kojemu je zapaljena krsna svijeća. Ona simbolizira našu vjeru u uskrsnuće. Gori li još ta svijeća? Ili samo tinja? Želimo li da gori, trebamo je neprestano hraniti ljubavlju i vjernošću svom kršćanskom pozivu, da se ne bi dogodilo da u ključnom trenutku Gospodinova dolaska zakaže, ostane bez ulja. Da se to ne dogodi, trebamo se opskrbiti uljem Božje milosti. Nećemo se opskrbiti tim uljem bez pretvaranja vjere u vjersku praksu, od koje se osobito ističe osobna molitva i sudjelovanje na nedjeljnoj euharistiji.