Dragi vjernici, današnja nedjelja kroz svoja čitanja poziva na promišljanje o tajni ljudske patnje. Patnja je sastavni dio našeg životnog hoda ovom zemljom. To nam jasno pokazuje Bog na vlastitom iskustvu kroz patnju svoga Sina, ali kao što smo čuli i u današnjem prvom čitanju, kroz patnju pravednika Joba. Sve dok je Job gledao vlastitu patnju samo kroz ljudsku dimenziju, iako pravednik Božji, bio je daleko od onog istinskog odnosa s Bogom, ali tek kada je počeo vlastitu patnju shvaćati kroz vjeru tada je naučio gledati Boga očima srca, upoznao ga je kroz vlastito trpljenje čitavim svojim bićem. Drugim riječima, Bog je Jobu u patnji prestao biti Bog o kojemu je slušao od drugih i postao mu je Bog, kojega je osobno upoznao kao onoga koji s čovjekom suosjeća u patnji. Zato je Job zapisao svoje svjedočanstvo susreta sa živim Bogom: „Po čuvanju tek poznavah te dosad, ali sad te oči moje vidješe“. Patnja je Jobu pomogla da doživi iskustvo Boga koji patnjom ne kažnjava, nego se u patnji i kroz patnju približava čovjeku da bi ga oslobodio pogleda samo na zemaljsku stvarnost. Ta oslobođenost i nama kršćanima može pomoći u suočavanju s vlastitom patnjom i patnjom bližnjih. Iskustvo patnika Joba nagovještaj je onoga što će Bog učiniti na nov i neponovljiv način u osobi sina Isusa Krista. To jasno pokazuje i odlomak današnjeg evanđelja u kojem smo vidjeli da je prije vlastite patnje Isus došao pokazati da Bog ne želi bolesti, patnje i smrti čovjekove, nego ga, dapače, oslobađa svojom Božanskom moći, kao što je ozdravio i oslobodio tolike, a među njima i Petrovu punicu o kojoj smo slušali u današnjem evanđelju. „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ Dokaz je da Isus želi proći zemljom čineći dobro i ozdravljati i pomagati svima.