Današnja druga vazmena nedjelja stavlja pred nas, kao i pred apostole, naš osobni susret s Uskrsnulim i naš ispit vjere u Njegovo uskrsnuće. Ivan pripovijeda kako te večeri, kad je uskrsli Isus došao među svoje učenike, među njima nije bilo apostola Tome. Oni su mu poslije govorili da su vidjeli Gospodina, ali im on nije htio vjerovati dok ga sam ne vidi i ne opipa njegove rane. Učenici su se nakon osam dana sastali opet na istom mjestu. Sada je među njima bio Toma. Vrata su opet bila zatvorena. Ovaj put ne spominje se da je to bilo zbog straha, ali se podrazumijeva da on nije potpuno nestao. Isus, koji se čitav tjedan nije htio ukazati Tomi nasamo, ponovno dolazi posred okupljene zajednice. Nakon pozdrava „Mir vama“ odmah se obraća Tomi i poziva ga neka pristupi i prinese ruke u njegov ranjeni bok. Evanđelist ne navodi je li to Toma doista i učinio nego samo donosi njegov usklik „Gospodin moj i Bog moj“ na što Isus odgovara riječima „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“. To nije samo prijekor Tomi, nego pohvala i poticaj svim budućim kršćanskim naraštajima koji svoju vjeru temelje na svjedočanstvu onih koji su vidjeli uskrslog Isusa. Toma je samo primjer kako je put do te vjere često popraćen razumljivom sumnjom, zbog koje ga ne odbacuje ni Isus ni ostali apostoli. Oni pred njegovom sumnjom nisu zatvorili vrata, nego su mu pristupili s razumijevanjem i obazrivošću. No treba primijetiti da se ni Toma zbog svoje sumnje nije udaljio od zajednice Isusovih učenika. On se zbog toga što sumnja nije osjetio isključenim. To je zato što zajednica Isusovih učenika tj. Crkva nije zajednica gotovih i savršenih vjernika. Crkva je zajednica onih koji u različitim životnim stanjima ne odustaju od vjere u Isusa Krista pa čak i kad ih muče strahovi i sumnje. Toma nije htio vjerovati dok sam ne vidi i ne opipa tijelo uskrslog Isusa, ali je žarko htio vidjeti i opipati. Sve ako toga Toma nije bio ni svjestan, to je već vjera. Želja da vidi uskrslog Isusa bila je jača od njegove sumnje i to je bio prostor u koji je Isus mogao ući i kroz zatvorena vrata. On to i čini. Ulazi kroz zatvorena vrata, ali ih na kraju otvara da bi i Toma i ostali učenici mogli svima naviještati radosnu poruku mira uskrslog Isusa. To trebamo činiti i mi današnji vjernici, naviještati svojim vlastitim životom svima koji su se udaljili od Gospodina, ali i prema svima koji pate ili se nalaze na rubovima i društva i Crkve. To je naše poslanje! To je poslanje čitave Crkve!