Današnja nedjelja nastavlja niz nedjelja u kojima nas Gospodin poziva da ozbiljno shvatimo brigu uz ovaj vremeniti i za onaj neprolazni, vječni život. Na tom putu ostvarenja Gospodinove zadaće prevažnu ulogu ima naša vjera. Stoga nam i današnja nedjelja kroz prispodobu o dudu koji se čupa i premješta u more, želi reći da je potrebno imati vjeru koja se održava i živi i onda kad je ljudski govoreći teško vjerovati. Vjera je stil života gdje se Isusove riječi jednostavno prihvaćaju kao vlastito mjerilo, kao odgovor na pitanja koja život postavlja. Drugim riječima, vjerovati znači: Priznati da Isus uvijek ima pravo, što god on činio, govorio, makar nam to izgleda tuđe, odbojno, nerazumljivo, mimo naših očekivanja. Pa i onda kad nas opominje i kori. Na ustrajnost u vjeri opominje i apostol Pavao subrata Timoteja. Treba podignuti glavu, ne se stidjeti Gospodina. Čuvati poklad vjere, unatoč neprijateljskom svijetu. Makar vjera bila sablazan i ludost za one oko nas, makar se činilo da je kršćanstvo nemoćno i obilježeno promašajima – unatoč svega valja ostati u vjeri. Zašto? Jer upravo u nemoći očituje se Božja snaga, moć, milost. Istine vjere nisu nikakva proizvoljnost s kojom se dade ovako ili onako kockati u svijetu. Vjera iziskuje cjelovita čovjeka, čvrsta, postojana i do kraja obraćena. Čini se da je danas aktualnije pitanje imamo li još vjere, nego molba – Gospodine umnoži nam vjeru. Primjer nam je u tome društvo koje je danomice sve manje i manje kršćansko, gdje se liberalizam veliča i nameće kao alternativa kršćanstvu. Nažalost mnogi žele na mala vrata takove vrijednosti progurati i u naše škole i među djecu pod izlikom modernog i naprednog. Vjeru se proglašava nečim nazadnim i zaostalim. Zaboravlja se, naime, da je vjera temelj čovjekova postojana ovdje i u vječnosti. Vjera je plod svijesti o vlastitoj ukorijenjenosti u Bogu, u Isusovoj riječi, da je ona hod za Kristom, da završava često u tajni Križa i Golgote, u totalnom promašaju pred očima ovoga „naprednog“ svijeta, jer se ne mjeri ljudskim mjerilima nego Božjim. Jedino s vjerom u Raspetoga moguće je čovjeku živjeti kao novi čovjek, preobražavajući svoj život uvijek i svakoga dana ponovno na sliku Kristovu, postajući drugi Krist.