Misu u 19 h je predvodio vlč. Nikola Bukovčan, župnik u Koprivničkom Ivancu. Velečasni nas je u propovijedi podsjetio na značenje slavljenja ovog blagdana. Naznačio je kako se štovanje Srca Isusova temelji na osnovnoj istini objave: Božja ljubav prema nama zakucala je u jednom ljudskom srcu, a to uči II. Vatikanski Sabor kad kaže: “Utjelovljenjem se Sin Božji na neki način sjedinio sa svakim čovjekom. Radio je ljudskim rukama, razmišljao ljudskim umom, odlučivao ljudskom voljom, ljubio je ljudskim srcem.” U središtu svega, dakle stoji Isus Krist kao živo očitovanje Boga, Oca, koji jest ljubav. Isus je utjelovljena ljubav Boga Oca prema nama ljudima. I to Isus cijeli, čitava Isusova osoba, a onda Isus u svom presvetom čovještvu, posebno u svojoj osjećajnosti, koja je izraz njegova Srca. Sve to nam govori da je Božja ljubav poprimila ljudski lik te se pojavila u zemaljskoj uvjetovanosti nas ljudi. Zato ni mi ne možemo prionuti uz Duha Božjega i živjeti njegov ljubav drugačije nego u konkretnim suodnosima s našom braćom ljudima. Bilo bi naivno da želimo uživati taj dar ljubavi Božje, a da ne odgovaramo pozivima i izazovima te ljubavi koji prolaze kroz životne potrebe naše braće ljudi. Otkako je Bog poprimio ljudsko lice te se utjelovio i učovječio, više nije moguće živjeti u dodiru s Bogom, a sebe izuzeti od odgovornih suodnosa s drugim ljudima.

Poticaj za uvođenje blagdana Srca Isusova došao je iz francuskog grada Paray-le-Moniala prigodom Isusova ukazanja sv. Mariji Margareti Alacoque 1675. godine. Ali tek je 1765. godine papa Klement XIII dopustio slaviti blagdan Srca Isusova i to samo za one koji su izričito tražili. Nakon što se blagdan Srca Isusova brzo proširio po mnogim biskupijama svijeta i vidjevši velike duhovne koristi od njegova slavljenja, papa Pio IX je 1856. godine posebnim dekretom odredio da se blagdan službeno slavi u cijeloj Katoličkoj Crkvi osobito s obzirom na potrebu zadovoljštine za grijehe. Misa i oficij odobreni su 1765., a općevažeći su postali 1856. godine.