Dragi vjernici i ovo ljeto polako se približava svome kraju, naši godišnji odmori su polako iza nas, a isto tako s njima i ljetni praznici naši školaraca. Svi se nekako polako vraćamo u svakodnevnicu svojih obveza i dužnosti. Nadam se i vjerujem da smo se barem malo uspjeli odmoriti i napuniti životne „baterije“. Promišljajući o riječi  Božjoj koju nam donosi današnja 22. nedjelja možemo zaključiti kako nas ona poziva na istinsko promišljanje o kreposti poniznosti na koju svi mi ponekad zaboravimo, kada su naši osobni interesi u pitanju. Knjiga Sirahova koju smo slušali u prvom čitanju jasnom nam dokazuje da se čovjek oduvijek bori u sebi s poniznošću. „Sine moj, budi krotak. Što si veći, to se većma ponizi i naći ćeš milost u Gospodina, on prima počast poniznih. Nema lijeka bolesti oholnika“. Na tu ljudsku stvarnost upozorava i sam Isus svoje sunarodnjake, a onda preko njih i nas same u današnjem Lukinom evanđelju na primjeru poziva na objed od strane farizejskog prvaka, koji je bio ugledan u društvu. Te subote imao je više uzvanika. Isus je promatrao kako uzvanici ulaze u kuću i kako brižno zauzimaju bolja mjesta za stolom. Po zauzetom mjestu moglo se vidjeti koliku tko čast i ugled ima. Zato su mnogi htjeli sjesti na prva mjesta, bliže domaćinu. Ti vanjski čini govorili su mnogo o njima samima. Iz njihovog ponašanja Isus iščitava njihovu nutrinu. Kad su posjedali Isus im iznosi poučljivu prispodobu. Poruka prispodobe jest: čovjek sam sebi ne može davati čast i priznanje. Dobro je biti strpljiv i čekati da nam drugi daju čast i priznanje, zacijelo samo ako smo ga zaslužili. Može se dogoditi da smo ga zaslužili, ali drugi nam iz svoje sebičnosti ili zavisti ne daju što nam pripada, no i tada valja biti strpljiv, jer samo ohol čovjek nije strpljiv. On ne čeka da drugi ocjene njegovu veličinu i pridaju mu čast. Nakon toga Isus se obratio i domaćinu, uglednom farizeju. Isus ga podučava da ne zove na objed samo one koji će mu uzvratiti istom mjerom. Isus želi da domaćin otvori svoj dom i „siromasima, sakatima, hromima, slijepima“, dakle onima s ruba društva. Poziv je to i nama današnjim vjernicima da osluškujemo Isusovu riječ i da se po njoj trudimo živjeti, jer današnje društvo treba iskrene i autentične kršćane. Jer ako ćemo autentično živjeti vjeru u ovome svijetu, bit će nam to vraćeno o uskrsnuću pravednih na drugome svijetu.