Peta vazmena nedjelja u svojim čitanjima, koja nam još uvijek odzvanjaju u našim ušima, nudi bogatstvo vjere i potiče nas da se nadahnuti Riječju Božjom trudimo to bogatstvo, koje Crkva stavlja pred nas, prihvatiti u svoje srce i po njemu živjeti. Evanđelje današnje nedjelje jasno govori da Isus težište stavlja s onu stranu groba, jer nam kuću nebeskog Oca i stanove koje će u njoj za nas pripraviti obećava nakon svoga uskrsnuća. Isus odlazi, pripravlja sigurno i postojano prebivalište čovjeku i ponovno se vraća da čovjeka uzme i daruje mu siguran i trajni stan. Ako Isus odlazi Ocu i pripravlja trajni stan čovjeku te se poslije vraća da bi uzeo čovjeka k sebi, zašto bi se čovjek onda uopće trudio i mučio u svome životu, kad je Isus sve već učinio? Isus uzima čovjeka i uvodi u stanove koje je kod nebeskog Oca pripravio tek u trenutku čovjekovog silaska s pozornice ovoga života, u času smrti, a do tog trenutka čovjek treba odigrati svoju ulogu života u promjenama ovoga svijeta. Zato Isus upozorava svoje učenike da se raspon između njih i onog mjesta kamo on odlazi, da bi njima pripravio trajno prebivalište, zove put: „…kamo ja odlazim znate put.“ Ako je raspon godina čovjekovog života na zemlji put, onda je razumljivo da je čovjekov život ispunjen neprestanim promjenama. Sa svakim novim korakom čovjek ulazi u nova iskustva, život gleda cjelovitije nakon novog koraka, nego što ga je vidio prije, i svaki daljnji korak mijenja iskustvo prijašnjih koraka, te ne dozvoljava čovjeku zaustaviti se i izgraditi trajno prebivalište ovdje na zemaljskom putu. Nije svejedno kojim putem čovjek korača, i nije svejedno na koji način proživljava promjene ovoga svijeta. Na kraju takvog životnog puta, punog promjena i koraka u Isusovoj Istini, čeka Isus, te uzima čovjeka u pripravljeno mu postojano prebivalište kod Oca.

 Tomislav Petrić, župnik