Slušajući današnja čitanja, napose samo evanđelje, zasigurno smo se zapitali što nam to Isus želi poručiti kroz svoju riječ? Teško je prihvatiti zahtjev koji stavlja pred svoje slušatelje, a onda i pred nas same. Isus otvoreno govori: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.” Sigurno da se u mislima njegovih suvremenika, kao i u našim mislima, javljalo pitanje zašto Isus stavlja u pitanje našu ljubav, zašto traži da nam On mora biti na prvome mjestu? Čak ispred i oca i majke i vlastite djece! Teško je to našoj ljudskoj logici prihvatiti. No Isus nas ne traži da se odričemo ljubavi spram naših bližnjih, nego želi da našu ljubav izgrađujemo na njegovoj ljubavi, jer jedino tako ona može postati savršenija i plemenitija, ako će biti oplemenjena njegovom ljubavlju. Ako vjernik istinski u srcu stavi Boga na prvo mjesto, onda će njegova ljubav kud i kamo biti uzvišenija prema njegovim bližnjima, jer Božja ljubav je drugačija od naše ljudske, ona ne kalkulira i ne iskorištava bližnjega, dok naša ljudska ljubav često puta zna biti sebična i interesna. Valja, doista, imati povjerenja u Boga koji mudro, iako mimo naše volje, osmišljava žrtve kruneći ih nezamislivim dragocjenostima, a one su najčešće ljudskom umu i pogledu skrivene. Jedan mladi svećenik zapisao je svoje životno iskustvo iz svojih prvih dana svećeništva. Imao je prijatelja koji mu je bio više nego brat. Kad je čuo da je obolio od opake bolesti, usrdno je molio Boga da ga ozdravi. Bio je uporan i svakodnevno se sve više nadao. Onda je odjednom čuo da je mu je prijatelj umro. Bilo mu je jako teško. Te je večeri predbacivao Bogu brojnim pitanjima. Kad je usnuo, vidio je muke kroz koje je njegov prijatelj u svojoj bolesti prolazio i kako se sam molio Bogu da ga uzme, jer su mu boli postale teško podnošljive. Bog ga je uslišao i poveo ga u nebo. Probudivši se shvatio je da ne treba Bogu predbacivati kad nam molitve nisu uslišane na način na koji mi mislimo i želimo, jer Bog zna u svojoj providnosti što je najbolje za nas same, kao i za one za koje ga molimo.

Dragi vjernici, neka nas Gospodin i kroz današnju svoju riječ učvrsti u vjeri da mognemo strpljivo nositi svoje križeve iako često pod njima padamo i protiv njih mrmljamo. Molimo da nam Gospodin udijeli milost strpljenja, jer svaki križ rađa novom nadom za vječnost.