Dragi vjernici, dragi župljani,

zanimljiva je današnja nedjelja po svojim trima prispodobama kojima se naslanja na prošlo nedjeljnu prispodobu o sjemenu koje pada na plodno ili manje plodno tlo našega srca. Današnja nedjelja napose po trećoj prispodobi o žitu i kukolju želi nas upozoriti na stvarnost života s  kojom se mi kršćani moramo itekako boriti u životu. Isus nam jasno progovara da smo ta njiva mi, naše srce i naša duša. Bog je u nas po krštenju posijao dobro sjeme. To sjeme Bog sije s povjerenjem u vjeru naših roditelja i kumova da će to sjeme oni hraniti, brižno paziti da izraste ispravno u našem srcu i da urodi plodovima do naše vjerske punoljetnosti kada mi preuzimamo, svaki od nas osobno, odgovornost za sjeme vjere u našem životu. Zasigurno se pitamo kakve veze ima kukolj iz Isusove prispodobe s nama? Ima dragi vjernici i to velike veze. Kukolj Bog nije zasijao, On je zasijao u naše srce samo zdravo i plodno sjeme vjere, a kukolj je zasijao neprijatelj naše duše, đavao, koji od početka svijeta želi napakostiti čovjeku i u njegovoj duši načiniti zbrku i tako poljuljati čovjeka u vjeri. Nažalost to i uspijeva, iz dana u dan sve više, jer mu je i čovjek koji se odijelio od Boga postao pomagačem u njegovom prljavom naumu, da u srce čovječe sije zlo sjeme, kukolj zla, ratova, ubojstva, preljuba, zavisti, mržnje i sva druga zla koja je čovjek pod utjecajem zloga u stanju činiti drugome čovjeku. Zato nas i Isus želi ovom prispodobom upozoriti da smo i mi u opasnosti da dobro sjeme zatrujemo kukoljem svojih grijeha i slabosti. Nitko od kukolja grijeha nije imun od nas ljudi, ali dana nam je mogućnost da iz dana u dan kroz ispovijed čistimo svoje srce i dušu od grijeha, da bi kod naše životne žetve bilo više plodova dobrog sjemena, a što manje pljeve i kukolja koji se baca u oganj vječni. Neka nas i današnja riječ Božja koju smo slušali ohrabri, da ne posustanemo biti u svojem životu što više dobro sjeme, kako bismo jednoć na koncu Gospodnje žetve ušli u njegovu vječnu žitnicu.