Danas promišljamo o dvojici velikih ljudi u čijim se sudbinama ocrtava naš život: o proroku Iliji i apostolu Petru. Proroku Iliji Bog najavljuje susret. No, Gospodin se ne pojavljuje u silnom vihoru, ni u potresu, ni u ognju. Bog mu progovara u laganom, tihom lahoru. Poruka je jasna: Boga ne susrećemo u galami i životnoj vrevi, već u tišini, osami i molitvi. Iz te tišine crpimo duhovnu snagu. S druge strane, Bogu ne treba naš strah. Mi vjernici prečesto nalikujemo Petru. Vapimo tek kad nam u životu zagusti, kad počnemo tonuti na uzburkanom moru problema. Petar je na Isusovu riječ hrabro zakoračio na površinu vode. Hodao je kao po kopnu, sve dok pogled nije skrenuo na vjetar i valove. Tada ga je spopao strah. Pouzdanje je pokleknulo i počeo je tonuti. „Spasi me, Gospodine!“, zavapio je. Petrova je vjera u tom trenu bila slaba i kolebljiva. Ovaj nam događaj pokazuje: nije dovoljno samo vjerovati u Boga, potrebno mu je bezuvjetno vjerovati. Isus i danas od nas traži barem gorušičino zrno vjere – jednu kap povjerenja u moru naših problema. Pouzdanje je vanjski plamen unutarnjeg ognja vjere. Gdje ima vjere, ima i pouzdanja. Tko se čvrsto uzda u Božju providnost, taj nikada ne propada. Čak i kroz najveće životne oluje izaći će na pravi put, jer onima koji Boga ljube, sve se okreće na dobro. To nam napose Sv. Pavao progovara u današnjoj drugoj poslanici Efežanima, kada kaže: Hodite u ljubavi kao Krist! Budite jedni drugima dobrostivi, milostivi, praštajte jedni drugima kao što Bog u Isusu nama učini. Valja nam se i danas zapitati činimo li mi sve na što nas potiče Sv. Pavao? Svjesni smo da nije uvijek lako ljubiti, da nije uvijek lako praštati, ali ako se pouzdajemo u Isusa, ako se njime hranimo onda će nam kudi kamo biti lakše vršiti i činiti sve na što nas apostol Pavao u svojoj poslanici poziva.