Promišljajući o čitanjima današnje nedjelje primjećujemo da se ona izravno nadovezuju na navještaj od prošle nedjelje i Petrovu vjeroispovijest kojom je posvjedočio: „Ti si Krist -Pomazanik, Sin Boga živoga!“ Isus je tada Petra nazvao blaženim te mu obećao da će na njemu, Stijeni, sagraditi svoju Crkvu koju ni vrata paklena neće nadvladati. Međutim, Isus ovdje ne zaustavlja svoj navještaj. Pred njim je Jeruzalem – mjesto njegove muke i proslavljenja. Zato svoje učenike počinje postupno uvoditi u neshvatljivu tajnu svoga poslanja: da mu je pretrpjeti mnoge patnje od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da mora biti ubijen i treći dan uskrsnuti. Nakon ovih Isusovih riječi među učenicima nastaje zaprepaštenje. Onaj kojega su vjerno slijedili odjednom govori o trpljenju i smrti. Svi njihovi zemaljski snovi o moćnom Mesiji u tome se trenutku ruše. Stoga nas ne čudi Petrov nagli istup i pokušaj da odvrati Isusa od njegova spasenjskog puta. Premda je Isus duboko volio Petra, morao je oštro reagirati na taj pokušaj odvraćanja kako bi se na Njemu u potpunosti ispunila Očeva volja. Isusov prijekor, iako naizgled šokantan, postaje potpuno razumljiv u svjetlu povijesti spasenja: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“ Ovim riječima Gospodin jasno daje do znanja da su Božji planovi stubokom drugačiji od ljudskih kalkulacija. Križ i umiranje jedini su put kojim Sin može izvršiti poslanje koje mu je Otac namijenio. Tko god ga pokušava odvratiti od toga puta, svjesno ili nesvjesno protivi se Božjem naumu i staje u službu Zloga. Ipak, ne smijemo olako osuditi Petra. Da smo bili na njegovu mjestu, vjerojatno bismo reagirali jednako ljudski. Isusove riječi koje slijede nakon toga ukor kruna su današnjeg evanđelja i upućene su svakome od nas: „Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Nakon istočnoga grijeha, dragovoljno prihvaćeni križ postao je jedini put spasenja za pojedinca, kao i za čitavo čovječanstvo. Isus ne poziva svoje učenike da ga slijede naslijepo; On sam ide prvi i vlastitim primjerom utire put. Apostoli su tu neshvatljivu logiku križa potpuno shvatili tek nakon silaska Duha Svetoga. Tek tada su se odrekli svojih ljudskih planova, prigrlili Božji naum te oslobođeni svih zemaljskih navezanosti, hrabro krenuli u svijet naviještati Radosnu vijest o raspetom i uskrslom Kristu. I mi smo primili istoga Duha Svetoga, ali mu se često, za razliku od apostola, ne predajemo u potpunosti. Zbog toga ostajemo slabi, a svoje nade i snage prečesto polažemo isključivo u ovaj zemaljski život, tražeći ugodu i ispunjenje vlastitih prohtjeva. Ako se toga nismo spremni odreći poradi Boga i bližnjih, prividno ćemo sačuvati ovaj prolazni život, ali ćemo izgubiti onaj vječni. Za Isusa drugoga puta osim križa nije bilo. A za nas? To je pitanje koje danas odjekuje u srcu svakoga od nas.