Draga djeco i mladi, započinjemo jedan novi odsjek našeg života. Biti učenik je važan i uzvišen poziv u školi života. Stoga danas zazivamo pomoć odozgor, pomoć Duha Svetoga da nam ova školska godina, bude ispunjena nadom i vjerom da u toj životnoj etapi nismo sami već nas dragi Bog krijepi i jača. Stoga smo još više pozvani svake nedjelje okupljati se oko oltara gdje primamo Krista u pričesti, gdje slušamo tumačenje Božje riječi i primimo blagoslov od Gospodina koji će nas štititi od svih životnih nedaća. Čuli smo u čitanjima današnje nedjelje kako smo pozvani na praštanje koje je svakodnevna zadaća koju mi vjernici nikada ne smijemo zanemariti, bilo da smo djeca, bilo da smo odrasli. Bog je nama po Isusu oprostio i oprašta nam u svakoj ispovijedi naše propuste i grijehe, pa smo i mi dužni opraštati jedni drugima. Čuli smo to i u današnjem prvom čitanju iz Knjige Sirahove. Da ne gajimo srdžbu i mržnju i da opraštamo, već nas je mudri Sirah, koji svojom mudrom poukom nadilazi starozavjetni zakon o odmazdi, upozorio da je opraštanje preduvjet da bi nama bilo oprošteno: „Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek gaji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe?“ Petar je, čini se suglasan sa Sirahom kad je u pitanju potreba opraštanja, ali nije siguran koliko bi puta trebalo oprostiti. Zato pita Isusa je li tu dužnost ispunio ako svome bratu oprosti do sedam puta. Isus je u svom odgovoru Petrovih sedam puta pomnožio sa sedamdeset. „Ne kažem ti do sedam, nego do sedamdeset puta sedam.“ Tim je poručio Petru, ali i svim učenicima, uključujući i nas, da dužnost opraštanja nema granica. Opraštati trebamo uvijek. I svima. Nakon toga slijedi prispodoba koja, slično kao što je to uočio i mudri Sirah, u opraštanju vidi nužan preduvjet da bi nama samima moglo biti oprošteno. Svojim opraštanjem Isus nam je ne samo pokazao primjer konkretnog ostvarenja evanđeoske pouke o opraštanju, koju je on živio vlastitim primjerom, nego nam je istodobno stekao i milost kako bismo i mi, premda slabi ljudi, također mogli opraštati. Zahvaljujući njegovom opraštanju mi, kako nas poučava sv. Pavao u ulomku iz Poslanice Rimljanima koji nam je ponuđen kao drugo čitanje, više ne živimo i ne umiremo sebi nego živimo i umiremo Gospodinu, jer „živimo li dakle ili umireno – Gospodinovi smo.“ A da bismo mogli živjeti po naputku Isusovom potrebna nam je snaga Duha Svetoga i njegovi darovi. Stoga i danas molimo na tu nakanu za našu školsku djecu koja su sjela u svoje školske klupe, da darom Duha svetoga mogu opraštati jedni drugima, ali i Njegovom mudrošću ispuniti sve zadaće koje će biti u ovoj školskoj godini stavljene pred njih. Molimo i za njihove nastavnike i roditelje da jedni i drugi vođeni Božjim Duhom mogu vršiti svoju dužnost u odgoju djece koja su im povjerena.