Dragi vjernici!

Poznato Isusovo čudo umnažanja kruha i ribe potiče nas na razmišljanje o čudu. Kad je riječ o čudu, suvremeni ljudi, a s njima i mi kršćani, izloženi smo dvjema opasnostima. Prva opasnost je odbacivanje bilo kakvog čuda. Čudo ne postoji. Moguće je samo ono što je uvijek bilo moguće i to pravilo nema iznimke. Ako nam se slučajno čini da ima, onda je to samo privid, opsjena, ali ne i stvarnost. Oni koji imaju ovakav stav ne mogu povjerovati ni u Isusova čuda. Posljedica je to da ne mogu prihvatiti ni njihovu poruku, a svako Isusovo čudo dogodilo se zbog sasvim određenog razloga i ima sasvim određenu poruku. Druga opasnost je pretjerano vjerovanje u čuda. Čuda se događaju i ondje gdje se ne događaju. U svemu se vidi čudo i sve što se radi, radi se zbog čuda. Posljedice su identične onim odbacivanja svakog čuda. Čudo se traži radi čuda, a ne radi poruke. Oni koji olako vjeruju u čuda i u svemu vide čudo ni ne pokušavaju ući u bit čuda, a niti u nakanu onog koji čini čudo ili bolje, onog po kome se događa čudo. Čudo umnažanja kruha i ribe nije lijepa priča ili izvještaj o Isusovim moćima. Ono je, kao i sva druga Isusova čuda, nešto što Isus čini u korist ljudi i za njihovo dobro. Zato i ono, kao i sva Isusova čuda, ima vrlo jasnu poruku. Tu poruku, čini mi se, možemo tražiti polazeći od toga da današnje evanđelje započinje Isusovom žalošću zbog smrti rođaka i preteče Ivana, nastavlja se sažaljenjem nad silnim svijetom koji traži riječ njegove utjehe i kojemu ozdravlja bolesnike i konačno završava suosjećanjem s izgladnjelim mnoštvom u pustinji koje hrani s pet kruhova i dvije ribe. Isus suosjeća. Suosjećanje je motiv njegovog djelovanja ne samo u ovih nekoliko situacija o kojima je progovorilo evanđelje, nego i na planu cjelokupnog djela spasenja. On je izveo djelo spasenja jer suosjeća s čovjekom i čovječanstvom. U Isusu nam se objavio Bog koji s nama suosjeća. Bog koji nam je ostavio sama sebe u sakramentu Euharistije, kako bi nas svaki puta iznova čudesno hranio za ovozemaljski, ali i za vječni život. Stoga dopustimo, da ta Božja suosjećajnost u nama uvijek iznova proizvodi novu duhovnu glad za euharistijskim Isusom, koji nam je sama sebe ostavio u posvećenoj hostiji.