Dragi vjernici, prisjetimo se da prošlo nedjeljno evanđelje završava rečenicom: „Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam.“ Ova rečenica nam otkriva Isusovo razočarenje u svoje suvremenike, jer u čudesnom umnažanju kruha nisu prepoznali znak s neba, odnosno njega kao Božjeg Sina, nego su ga doživjeli kao čudotvorca koji će ih uvijek hraniti i ozdravljati od bolesti. Stoga i odlazi iz onog kraja u Kafarnaum gdje nastavlja pouku na tragu čudesnog umnažanja kruha i riba prisutnima i tumači im razliku između znaka i čuda, koja nam je u današnjem evanđeoskom odlomku vidljiva. Budući da mnoštvo koje je nahranio nije vidjelo znak, nego čudo, traže ga da učini novo čudo, koje oni nazivaju „znamenje“. Stoga im Isus govori: „Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“ Čudo ostavlja na površnosti i zato traže Isusa da učini novo čudo: „Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo?“ Da čuda po sebi nisu dovoljna da bi promijenila čovjeka pokazuje i prvo čitanje iz Knjige Izlaska. Taj nam je odlomak ove nedjelje ponuđen ne samo zato što su se Isusovi slušatelji pozvali na svoje oce koji „blagovaše manu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim“, nego i zato što je njihovo ponašanje u današnjem evanđelju gotovo identično ponašanju njihovih očeva koji su, zaboravljajući čudesna djela koja im je Bog učinio, mrmljali protiv Mojsija i Arona, a zapravo protiv Boga, i kao slobodni ljudi, plakali za danima ropstva kad su, kao robovi, „sjedili kod lonaca s mesom i jeli kruha do mile volje.“ Bog ne želi robove, On želi slobodne ljude. Čuda, kako u ono vrijeme tako i danas u ovo naše vrijeme kako god da su velika, ako ljudi u njima ne prepoznaju Boga, nikada ne mogu, od robova učiniti slobodne ljude. Da bi rob postao slobodan, a mnogo je onih koji i danas robuju različitim ovisnostima, mora preuzeti odgovornost za sebe, što na žalost mnogi nisu bili spremni ni u Isusovo vrijeme, ali ni dan danas. Ta odgovornost očituje se u povjerenju u Boga. Ako nemamo povjerenja onda smo i mi poput Izraelaca o kojima slušamo u današnjim čitanjima, koji su i nakon brojnih čudesa koja su ih fizički oslobodila, ostali mentalitetom u ropstvu, jer u njima nisu prepoznali prisutnost Božju i povjerovali im. Stoga im Bog nudi znak, a taj znak je mana s neba. Tu će manu biti potrebno skupljati i dijeliti, kao i one kruhove i ribe prošle nedjelje, vodeći računa da je ima dovoljno da svakome dotekne, ali i da nikome ne pretekne. Na tragu toga Isus nudi svojim suvremenicima ali i nama isti znak, novozavjetnu manu, odnosno kruh vječni, samoga sebe u euharistiji. Taj kruh, tu novozavjetnu manu, Isus želi učiniti trajnim znakom, svim ljudima na zemlji i duhovnom hranom koja vodi u vječnost.