Dragi vjernici, današnja nedjelja nam očituje Isusovu očinsku brižnost za naše spasenje te nas poziva na budnost u vjeri, koja je jedini siguran put prema vječnosti. Prošle smo nedjelje razmatrali prispodobu o mudrim i ludim djevicama, koja nas je učila mudrom iščekivanju Gospodina. Danas Gospodin pred nas stavlja prispodobu o talentima, koja to iščekivanje pretvara u djelo i stavlja naglasak na našu osobnu odgovornost za darove koje nam je Bog povjerio za izgradnju svoga Kraljevstva. Služenje je sama bit kršćanstva. Nije moguće biti istinskim Kristovim učenikom, a zatvoriti se u sebe i ne biti spreman na darivanje drugima. Preuzeti odgovornost za vlastiti život u vremenu koje nam je darovano, znači postati Božjim suradnikom u djelu stvaranja i spasenja. Svoje talente ne otkrivamo u pasivnom promatranju, nego tek kroz konkretno življenje, hrabro djelovanje i ljubav prema bližnjemu. Zato u život ne smijemo ulaziti sa strahom i nepovjerenjem, nego s ljubavlju i čvrstom vjerom u Božja obećanja. Pesimizam, malodušnost i širenje straha u ime pobožnosti zapravo su izdaja istinskog povjerenja u Boga Stvoritelja, koji je u svakoga od nas položio svoje darove. Svaki je čovjek obdaren tim božanskim klicama koje čeznu za tim da budu otkrivene, razvijene i oživotvorene. Vjerovati stoga znači odvažiti se i izaći iz vlastitih ograničenja i straha od budućnosti. Istinski je vjernik čovjek kršćanske nade. Po svojoj je duhovnosti otvoren djelovanju Duha Svetoga. Tko se prema životu postavlja sa sumnjom i zatvorenošću, propušta puninu života na koju nas Krist poziva. Isusove riječi: „Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25, 29), nisu izraz ljudske nepravde, nego duhovna zakonitost našega postojanja. Darove koje iz straha zakopamo u sebe postupno gubimo, dok se oni koje nesebično ulažemo u dobro neprestano umnažaju. Zato nosimo veliku odgovornost za vrijeme u kojem živimo, i kao kršćani i kao ljudi. Ne smijemo olako shvatiti Božji poziv da primljene talente uložimo na dobrobit brata čovjeka i na slavu Božjega Kraljevstva. Kao što je gospodar iz prispodobe nakon povratka zatražio račun od svojih slugu, tako će i Gospodin na kraju našega zemaljskog putovanja pogledati kako smo upravljali svojim životom i sposobnostima koje nam je povjerio. Od srca vjerujem i molim da nijedan od nas neće iz straha zakopati darove koje je primio, nego da ćemo ih hrabro umnožiti ljubavlju i služenjem te tako na kraju svoga puta zaslužiti čuti one najljepše riječi: „Uđi u radost gospodara svoga!“