Dragi vjernici, u  prvi mah današnji evanđeoski odlomak djeluje zbunjujuće. Stavlja nam pred oči sliku Isusa koji prolazi pokraj žene Kanaanke ne obazirući se na njezin vapaj. Doista, Isusova šutnja prema ženi nije besplodna. Iako je reakcija učenika prema ženi kao samilosna, oni je se žele riješiti jer im dosađuje svojom vikom. Tako između Isusove šutnje i ljudske ojađenosti ostaje lik koji je zapravo toliko važan. Jer Isus se ne želi riješiti Kanaanke. Ona je tu da se opet proslavi Božja milost i njegovo veliko milosrđe. Najvažniji trenutak koji nam valja primijetiti u današnjem evanđelju je susret Isusa i ove žene. Taj trenutak potiče i nas na susret s Kristom. Ponekad se i nama čini u životu da nas Isus ne primjećuje, da ne čuje naše vapaje i molitve. No to nas ne smije obeshrabriti već moramo biti uporni poput žene iz evanđelja. Ona nam svjedoči da valja dosađivati našem Gospodinu jer samo upornošću težnje za Gospodinom ona postiže željeno. Evanđelista nam to svjedoči riječima: „Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!«“ To je ta znakovita rečenica koja je poticaj i nit vodilja našega života. Stoga danas i mi priđimo Gospodinu, susretnimo se s njim, poklonimo mu se ničice. Odrecimo se svega što se uvuklo u naš život kao dio poganstva. Priznajmo Njega svojim Bogom jedinim koji ima snagu sve obnoviti. Iznova sagradimo i vratimo ono dostojanstvo koje smo izgubili i na taj način osokolimo se za onaj važan vapaj, dapače krik: Gospodine pomozi nam! Susret s Kristom ostaje tako upečatljiv jer njemu dolazimo kada smo iscrpili sve ostalo. I kad nam ništa više ne ostaje kad nas svi razočaraju, kad nam svi okrenu leđa, kad nas stigmatiziraju, On ostaje trajno prisutan. Susret je to koji treba izgrađivati. Kad nastane neprilika nikome već njemu prvome se obratimo. Ta tko nas može bolje razumjeti nego onaj koji nas je poslao na ovu zemlju da ga svojim životom proslavimo. Ustrajmo u vjeri da i mi možemo uvijek iznova čuti Kristove riječi: „Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“