Dragi vjernici, i ove nedjelje Isus se služi slikom vinograda, želeći na jednostavan način približiti ljubav nebeskog Oca svojim sunarodnjacima. Današnje prvo čitanje i evanđelje veoma su ozbiljno upozorenje nekada židovskom narodu, ali i svima nama koji Isusovu riječ slušamo. Na usta proroka Izaije Bog se tuži na svoj narod, prijeti mu uništenjem. Taj izabrani narod, uspoređuje se s vinogradom Božjim. Taj vinograd Bog je ogradio, okopao, jednom riječju dao mu sve što mu je potrebno da bi mogao uroditi plodom i onda je taj vinograd podbacio, nije donio ploda. To je usporedba naroda izraelskog, kojeg je Bog mnogo puta kroz povijest izbavljao iz ropstva, kojega je hranio manom u pustinji, uveo u zemlju meda i mlijeka, i taj sad isti narod ne donosi onaj istinski rod, odnosno odbacio je Boga i priklonio se tuđim bogovima. S pravom mu Bog prijeti riječima: „Zato će osjetiti tešku Božju ruku.“ i „U pustoš ću ga obratiti“. (Iz 5, 1-7) U nešto promijenjenom obliku Isus ponavlja istu misao i istu prijetnju. Židovima je povjeren vinograd Gospodinov: objava-riječ spasenja, istine i nade za čitav svijet. Tijekom povijesti slao im je Bog proroke koji su ih upozoravali da se vrate na pravi put, no oni su ih progonili, ubijali, baš kao i vinogradari sluge od gospodara. Ista sudbina čeka i najvećeg Proroka, koji je ikad poslan izabranom narodu. On je taj „posljednji“, on je „Sin“ domaćinov. No i njega ubiše izvan grada jer je baštinik. Radi toga Božji vinograd, odnosno Nebesko kraljevstvo, prelazi u ruke novog Božjeg naroda, koji je Bog sebi odabrao, koji želi u svemu izvršavati njegovu volju i koji donosi plodove. Crkva, odnosno mi smo taj novi Božji narod koji smo preuzeli ulogu starog Izraela na dan Isusova uskrsnuća, kad odbaciše kamen graditelji. A upravo taj kamen postade kamen zaglavni. U središtu je cijele naše povijesti spasenja Krist, al ne više onaj ubijeni, nego Krist koji je uskrsnuo, koji živi, koji je trajno prisutan usred svoga naroda. Tom narodu pripadamo i mi. Stoga treba da donosimo plodove dostojne toga pripadništva. Samo će onaj moći donositi plodove koji spremno prihvaća sudbinu svog Učitelja i vjerno ga slijedi na svim životnim putovima. I mi kao kršćani imamo veliku odgovornost za svijet i ljude s kojima živimo. Bog nam je povjerio veliki zadatak da u tom i takvom svijetu svjedočimo za Krista i njegovo Kraljevstvo. Moramo donositi plodove dostojne Božje ljubavi prema nama, jer će Gospodin u protivnom slučaju oduzeti upravu iz naših ruku i povjeriti je drugima koji će biti vjerniji i plodonosniji.