Današnja nedjelja nam svojim čitanjima progovara o pozivu na gozbu ili svadbu. U prvom čitanju kao i u evanđeoskoj prispodobi, riječ je o pozivu na kraljevsku svadbu. Pozvani uzvanici nisu se odazvali, iako se od pozvanih ne traži ništa, čak ni dar ne trebaju donijeti. Dovoljno je samo doći i biti prisutan, pa makar i praznih ruku. Nakon što su se uzvanici ispričali, kralj skuplja i poziva ljude s ulica i trgova i sve na koje nailazi i dobre i loše. To je gozba koja dokida razlike. To je gozba Života vječnoga, Euharistija na koju nas Bog neprestano poziva. Koliki i danas ne žele čuti Njegov poziv, koliki će se i danas ispričati različitim aktivnostima i pustim izgovorima, poput uzvanika iz Isusove prispodobe. No Bog ne posustaje u svome pozivanju, On iz ljubavi prema čovjeku neprestano pozivlje na gozbu, odnosno svetu misu. Iako se mnogi ne odazivaju, Bog ima načina da napuni dvoranu za svadbu svome Sinu. Ali ostaje pitanje, gdje će naći svoje mjesto oni koji se oglušiše na tako veliki poziv, koji daju prednost svojim sitnim poslićima i obvezama u usporedbi s „kraljevskom svadbom“ na koju nas Bog neprestano poziva? Gospodin računa i na naš grijeh, na zabunu, na prijevaru, ali s tvrdoćom ljudskog srca puno se teže nosi. „Ako danas glas Gospodnji čujete, ne budite srca tvrda“ (Ps 95,8). Dajmo se voditi Gospodinu, jer stazama pravim on nas upravlja. On je pastir naš, on zna gdje je za nas prava radost srca i duše. Stoga nemojmo se oglušiti na Njegov poziv, već zahvalna srca budimo radosni navjestitelji Njegove riječi onima koji se udaljiše od njega.