Lijepo je uvijek iznova primijetiti kako se Isus koristi slikama iz svakodnevnog života po kojima želi približiti Riječ Božju, ne samo svojim suvremenicima nego i svima nama. U današnjem evanđelju to čini kroz dvije slike. Prva slika je slika sjemena bačenog u zemlju čiji rast ne ovisi o sijaču. Dobro nam je poznata ova slika. Ratar sije sjeme jer znade da će to sjeme u zemlji proklijati, zatim izniknuti u malenu zelenu stabljiku, polako rasti i razvijati listove, zatim i klas, pa onda zrna u klasu, sve dok zrenjem svoju zelenu boju ne promjeni u zlatnu i postane spremno za žetvu. Druga slika je svojom porukom usko povezana s prvom slikom. Slika je to gorušičinog zrna posijanog u zemlju. U trenutku sijanja to je sjeme manje od svega drugog sjemena na zemlji, ali posijano naraste i postane veće od svega povrća tako da se u njemu ptice gnijezde. Tako je i s kraljevstvom Božjim. Njegova veličina se ne smije promatrati u trenutku sijanja, nego u vrijeme dozrijevanja. Kršćanima se u prenošenju logike Božjeg kraljevstva nije lako uspoređivati s drugim ponudama. Dugoročno je stvarnost drugačija. Ono što je na početku izgledalo malo i beznačajno, postane veliko kad je u pitanju osmišljavanje našeg osobnog života i davanja smisla životu uopće. Iz obiju prispodoba zrači Isusov neobični optimizam. On vjeruje u uspjeh onoga što čini! Uvjeren je da sjeme posijane riječi Božje ima snagu nadići sve prepreke, makar je jedna od njih i križ! Taj Isusov optimizam u skladu je s Ezekielovim proročanstvom u kojemu u odlomljenoj grančici posađenoj na visokoj gori možemo prepoznati izabrani Izraelski narod, ali i Crkvu kao narod Božji danas. Taj mali izabrani narod postao je veliki Božji narod po vjeri, to je to Isusovo gorušično zrno koje je izraslo u veliko stablo. Pokušajmo i mi usvojiti ovaj optimizam koji nam donosi današnja Riječ Božja i na njemu graditi svoju vjeru kako bismo i mi bili poput plodne zemlje u kojoj će ta ista Riječ posijana u nas donijeti obilat rod kako za naše spasenje, tako i za spasenje ljudi oko nas.