Dragi vjernici, posljednje nedjelje liturgijske godine svojim evanđeljima nam svjedoče kako školovani ljudi različitih profila nastoje Isusa uhvatiti u riječi kako bi ga poslije optužili ili ga naveli da se prikloni njihovom taboru, što zapravo znači zarobiti Isusa vlastitim interesima. Isus prepoznaje sve njihove zamke, te unatoč njihovim tendencioznim pitanjima, odgovara jasno i glasno bez ikakva straha ili oklijevanja, obično više nego što su oni očekivali. Sličnu situaciju imamo u današnjem evanđelju. Neki farizejski zakonoznanac, zajedno sa svojim prijateljima, pita Isusa o najvećoj zapovijedi u Zakonu. Isus je prozreo njihovu zamku, ali ne izbjegava odgovoriti da je najvažnija ljubav prema Bogu, citirajući zapovijed iz Ponovljenog zakona. Odmah dodaje da je ovoj zapovijedi slična i ljubav prema čovjeku, kada kaže: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“. Nitko doista ne može drugoga čovjeka ljubiti i poštivati, ako samoga sebe ne poštuje, niti pak cijeni, niti voli vlastiti život i sve ono što život donosi. Kratka Isusova teorija jest da čovjek čini drugome ono kako sebe doživljava i ljubi drugoga čovjeka onako kako sebe voli. I ovom prilikom Isus je odgovorio puno više nego što je pitanje njemu upućeno zahtijevalo. Prema zahtjevu trebao je imenovati samo najveću zapovijed, a on je protumačio da je smisao čitavog Zakona i Proroka u ljubavi prema Bogu, koja se očituje djelatnom u našim odnosima prema drugim ljudima s kojima živimo. Djelatna ljubav prema drugima ima svoj korijen u vlastitom samoočuvanju i samopoštovanju, koje se svakoga dana oplemenjuje i zaljeva bujicom božanske ljubavi koja izvire iz srca nebeskog Oca.