Dragi vjernici, nakon pet „Ivanovih nedjelja“ u Markovoj godini, u kojoj smo za evanđelje imali šesto poglavlje o Isusu kao kruhu života, danas se opet vraćamo evanđelistu Marku. U ovom odlomku Markova evanđelja zapravo se radi o polemičkom razgovoru između Isusa i farizeja te o pouci mnoštvu i učenicima o vanjskoj i unutarnjoj religioznosti. Kritika Isusu i učenicima što ne peru ruke prije jela, povod je Isusu da istakne kako je religioznost nutrine ili srca važnija od pridržavanja izvanjskih propisa. Obaveza pranja ruku nije u vezi s higijenskim navikama djece i odraslih nego udovoljavanje jednome od brojnih propisa o takozvanoj obrednoj ili ritualnoj čistoći. Jelo se smatralo svetim činom uživanja Božjeg blagoslova i plodova ljudskog rada. Pranjem ruku pred jelo pobožni Izraelci izdvajaju se od prljave svagdašnjice pred sveti čin. Pridržavanjem toga i sličnih propisa farizeji su često zaboravljali unutarnju bit vjerskih čina i pridonosili formalističkoj religioznosti učeći da je važno održavati vanjske propise i obrede, a da nutrina nije važna. Isusu je kritika zbog nepranja ruku prije jela povod da uzvrati kritikom koju je povijesni Izaija uputio svećenicima, kralju, ministrima i običnom puku u Jeruzalemu u vrijeme pred propast Samarije god. 721. pr. Kr.: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske!“. Time se Isus pridružuje prorocima staroga saveza koji su isticali da vanjsku religioznost treba pratiti unutarnje izvršavanje Božjih zapovijedi, moral srca. Zato je Ezekiel uvidio potrebu novog srca. Ključna riječ ovog Isusova govora je „srce“ koje se izričito spominje u r. 6, 19 i 21. Iz srca izlaze zle misli koje prethode zlim činima. Nije dovoljno Boga štovati usnama, nego ga valja častiti i služiti mu srcem. Time Isus traži i učvršćuje korijen ljudske religioznosti. Prema starozavjetnoj nauci o čovjeku srce je cijeli čovjek ukoliko nešto smišlja, odlučuje, mrzi i voli. Srce je unutarnje središte osobe, savjest.

Tomislav Petrić, župnik