Dragi vjernici današnja druga nedjelja došašća pred nas stavlja pustinju kao mjesto susreta Boga i čovjeka. Pustinja je bila mjesto boravka Isusova preteče Ivana Krstitelja koji naviješta Isusov dolazak. Nju Ivan koristi kao mjesto u kojem se pripravlja za poziv proroka i preteče koji će svojim navještenjem i svjedočenjem pripravljati put Onome koji dolazi iza njega, a za kojega on sam veli da mu nije dostojan odrješiti ni obuće na nogama. Ivan je svjestan da narod u njemu gleda obećanog spasitelja stoga i govori da nije on taj i da iza njega dolazi jači i veći od njega, Isus, kojemu je on poslan pripraviti put. Ivan je tu zadaću izvršio vjerno i do kraja, do mučeničkog svjedočanstva za Isusa. On nas jasno potiče da i mi, svatko od nas, imamo određenu zadaću koju smo od Gospodina primili i koju s njegovom snagom trebamo postojano izvršiti ovdje na zemlji. On nama i ovog došašća ponovno progovara s drevnim prorokom Izaijom: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade!“ Nadam se da ćemo ovog došašća čuti Ivanov poziv i zauzeto početi raditi na svom obraćenju, a onda po njemu i na promjeni društva, jer promjena traje čitav život. Promjena našega duhovnog života uvijek počinje od svakog od nas pojedinačno i našeg osobnog obraćenja i po nama se nakon toga pretvara u promjenu ili obnovu društvene i crkvene stvarnosti, svijeta i vremena u kojemu živimo. Ona omogućuje da se ono dobro djelo koje je Bog započeo svojim utjelovljenjem u ljudsku povijest, a u koje smo i svi mi uključeni po svom krštenju, dovrši do dana Krista Isusa, kako nam i piše Sv. Pavao u današnjem drugom čitanju. Samo tako nam Božić, za koji se pripravljamo ovim vremenom obraćenja i budnosti, neće biti tek neka lijepa priča, nego će nam biti ono što Božić uistinu treba biti, a to je istinski događaj spasenja i izvor radosti za sav svijet i svako ljudsko biće.