Današnja korizmena nedjelja nam kroz svoju riječ Božju donosi snažnu poruku koja se proteže kroz sva čitanja, a ona glasi „Evo činim nešto novo!“ Što to Bog čini novo za starozavjetnog čovjeka vjernika koji je živio u Izajino vrijeme? Pa zasigurno je ta novina u obećanoj zemlji u koju je narod ušao i u kojoj se nastanio i u kojoj ga Bog želi učiniti svojim izabranim narodom. Zato mu i govori po proroku: „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu!“ Božja novina nije samo u obećanoj zemlji nego u istinskom povratku Izraelaca Bogu. Sveti Pavao apostol nam tu novinu donosi u osobi Isusa Krista zbog kojega se, kao što Pavao reče, isplati sve izgubiti, dapače otpadom smatrati, jer u Njemu zadobivamo konačno spasenje, nagradu Višnjeg Boga. Evanđelje nam tu Isusovu novinu otkriva u beskrajnom praštanju nama grešnim ljudima. Taj novi put, put ljubavi, Isus zorno pokazuje svojim sunarodnjacima na primjeru žene preljubnice koju oni dovode Isusu želeći ga iskušati. Traže od njega da postupi po Mojsijevu zakonu i da odobri kamenovanje i ubojstvo žene grešnice. No Isus na njihovo razočarenje ispred Mojsijeva zakona stavlja Božji zakon ljubavi i praštanja, dovodeći tako mnoštvo pred ispit vlastitih grijeha: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“ Isus ne opravdava ovdje ženu i grijeh preljuba što ga je počinila! On je ovdje protiv još većeg grijeha što ga ovi ljudi žele u činiti, a to je ubojstvo kamenovanjem! On podsjeća tužitelje na njihove vlastite grijehe. Lako je upirati prstom na drugoga i optuživati ga, a što je sa mnom i mojim grijesima? Imam li ja pravo gledati tuđe grijehe, a ne vidjeti svoje?! Svatko od prisutnih razumio je Isusovu riječ. Svi su bili od nje pogođeni, zato su i odustali od kamenovanja, odbacivši kamenje. Jednom nadahnutom rečenicom ih je razoružao i oni odlaze posramljeni jedan za drugim. Dragi vjernici, na ovom svijetu nema bezgrešnih, osim Isusa i Marije. Svi mi nosimo breme grešnosti i često pokušavamo sami sebe prikazati boljim nego što jesmo. Najbolje uljepšavanje naše duše je skrušeno pokajanje i odlazak na ispovijed, tj. sakrament poniznosti u kojem priznajemo svoje grijehe. Pritecimo tom uljepšavanju duše i ove korizme kako bi naša duša i srce bilo spremno za radost uskrsnog jutra.