Današnjom nedjeljom nastavljamo Isusov put prema Jeruzalemu gdje će podnijeti muku i smrt za naše spasenje. Na tom putu prema Jeruzalemu Isus doživljava različite susrete. Samarijanci čuvši da Isus mora proći kroz njihovo mjesto, odbijaju Isusa jer je  židov, a židovi i samarijanci nisu u dobrim odnosima. Na žalost i danas Isus doživljava iste sudbine od mnogih naroda, grupacija ali i pojedinaca. I danas mnogi kršćani, žive na način da se svojim djelima zatvaraju za Boga. Ovo neprihvaćanje Njega slika je i našeg ne prihvaćanja od strane drugih. Mi kroz svoj život imamo svoje Samarije i Jeruzaleme kroz koje treba proći jer to su naši časovi. Ti časovi su i naše šanse, prilike koje nam pomažu da bolje gledamo na životnu zbilju. Odbačeni smo od drugih, a ponekad mislimo da smo napušteni i od Boga. On nas ostavi možda na trenutak, ali nas kasnije grli u velikoj sućuti. On stoji uz nas, ali to dopušta poradi našeg dobro. Prokušanost rađa postojanošću. Isto tako Krist u ovom odlomku evanđelja donosi zahtjeve svoga nasljedovanja. On traži nepodijeljenost srca. Krist sve traži iz ljubavi i zato nas poziva da svoju vjeru ne živimo iz straha i u strahu, nego iz ljubavi i u ljubavi prema Njemu. Ne smijemo dopustiti sebi da budemo poput onih vjernika koji žive vjeru samo kada su u crkvi na misi, a kada izađu iz crkve vjera za njih na žalost postaje njihova privatna stvar koja nema veze s njihovim praktičnim svakodnevnim životom. No Isus nas poziva da se vjera živi i svjedoči i u zgodna i u nezgodna vremena i onda kada nam u životu ide sve dobro, ali i onda kada nastupe različiti križevi i poteškoće. On danas stavlja pred nas zadaću, tj. poziva nas da se ne prilagodimo onim stavovima koji nisu u duhu kršćanstva, već da se trudimo sačuvati svoju vjeru i svjedočanski pružati primjer drugim oko nas.