U današnjem Evanđelju sam Gospodin Isus upozorava svoje učenike da se ne zavaravaju izvanjskim uspjesima koje su postigli, ma koliko takvi uspjesi mogli biti sveti, jer kako smo čuli, čak su im se i zlodusi pokoravali na spomen imena Isusova. Naprotiv, on ih poziva da usmjere svoja srca prema onoj nebeskoj stvarnosti gdje se nalazi pravo ostvarenje, što bi onda moralo biti izvor njihove apostolske motivacije. Radost zbog uspjeha može prijeći u samodivljenje i samohvalu te time i skrenuti pogled s bitnoga. A bio bi krupan previd i odmak od bitnoga ukoliko bi se zaboravilo da je sve što apostol čini i sve što ima kao moć i sposobnost, dano kao dar odozgor. Bio bi ogroman propust skrenuti pogled s vječnih vrijednosti, to jest s vrijednosti vječnoga života i spasenja. Isus ih stoga upozorava da se moraju radije veseliti što su im imena upisana u nebu, što znači shvatiti da ih je Gospodin tamo upisao kao gospodar neba i vječnosti. Isto tako to znači trajno usmjeravati pogled prema nebu i znači biti svjestan da je najdivnije i najveće djelo koje možemo učiniti za života odrediti se prema vječnom spasenju i životu koji nam daje Bog. Jer jedino svijest da smo svoje vjernike priveli i primakli bliže Bogu, da smo ih nahranili milošću, da smo ih potaknuli na dublje i iskrenije življenje vjere, da smo im umanjili boli i pomogli zaliječiti rane na duši i tijelu Kristovom snagom, samo to može biti razlog i uzrok obilne radosti, te smatrano autentičnim pastoralnim uspjehom. Zato Krist Gospodin poziva svoje apostole da se ne dive samima sebi, pa niti onome što može biti privid kao izvanjski uspjeh. Potiče ih, naprotiv da promatraju sve događaje pod prizmom spasenja te se vesele isključivo onda kad su sami napravili duhovni korak prema kraljevstvu Božjemu, a isto tako kad su učvrstili zajedništvo zajednice vjernika potičući svakog da se trudi iz dana u dan biti bliže spasenju.