Dragi vjernici današnja nedjelja nas kroz svoja čitanja poziva da promišljamo o važnosti molitve u našem svakodnevnom vjerničkom životu. Odlomak Lukinog evanđelja nastavlja se na prošlo nedjeljni u kojem smo slušali o onom boljem dijelu koji se ne može oduzeti, a koji je odabrala Lazarova sestra Marija u odnosu na sestru Martu. Sjedenje do nogu Isusovih i slušanje njegove riječi jest zapravo vid molitve i ono najvažnije za nas vjernike, a to je nešto bez čega ne bismo smjeli živjeti. Drugim riječima, molitva bi trebala biti naša svakodnevnica, naša hrana. I mi, današnji Isusovi učenici, često se suočavamo s istim dvojbama kao i nekoć apostoli, kada su molili Isusa da ih nauči moliti. Jer i mi često ne znamo kako i što moliti? Često molimo krivo, zato nas i danas Isus želi po čitanjima današnje nedjelje poučiti kako valja svakodnevno ispravno moliti. Isus i nama danas progovara da naša molitva mora biti molitva s pouzdanjem i ustrajnošću. Bogu ne trebamo nabrajati, jer On zna što nam treba i prije negoli ga zamolimo. Molitva mora biti stanje u kojem ostvarujemo istinski sinovski odnos prema Ocu, kako bismo primili dar njegove dobrote. Divan nam je uzor Abraham iz današnjeg prvog čitanja, koje se također nastavlja na prošlo nedjeljno, jer ova trojica Božjih ljudi nakon što ih je Abraham ugostio i pokazao im gostoprimstvo, te primio od njih vijest da će do godine dobiti sina, odlaze u Sodomu izvršiti Božju kaznu zbog njihove velike grešnosti. Abraham želi spasiti grad od pravedne Božje kazne zbog onih koji nisu krivi. Simpatično je pouzdanje kojim se Abraham obraća Bogu i gotovo se „cjenka“ s njime, za koliko bi pravednika ipak poštedio grad. Zna da je pravednih malo, pa sve više spušta broj, a uvijek iznova apelira na Božje milosrđe da grad poštedi zbog toga – iako malenog – broja pravednih. On nam pokazuje koliko vrijedi molitva jednog jedinog pravednika, prijatelja Božjega! Kad bismo to znali, naše bi molitve izgledale sasvim drugačije. Moramo biti svjesni da cijelo nebo: Gospa, svi sveci i blaženici, ne poznaju molitve za sebe, jer njima ništa ne treba; svi oni slave Boga i mole „za nas“. Njihova je molitva posve nesebična, za druge. Oni slave Boga svu vječnost i zauzimaju se za nas koji smo još na putu prema vječnosti. A Isus je naš prvi zagovornik kod Oca. Isus nas je poučio još nešto, naime, da kad molimo moramo biti ustrajni, ne odustati nakon nekog vremena, jer Bog će nas zasigurno uslišati, ali možda ne onda kada bismo mi to htjeli i na način na koji bismo mi to htjeli, jer Bog za razliku od nas ljudi gleda dalekosežno i čini ono što je najbolje za nas.