Već treću nedjelju zaredom pred oči nam se stavlja najvažnija stvarnost u kršćanskom životu, naša kršćanska vjera. Ona je ovaj put povezana s molitvom i to s pravom, jer molitva nije drugo doli vjera na djelu. Vjerovati znači ispovjediti da Bog postoji te da djeluje kako u svijetu tako i u našem osobnom životu. Moliti se znači oživjeti vjeru koja nas već povezuje s Bogom, koji nam se objavljuje kao Emanuel, Bog s nama, kao Bog za čovjeka. Bez molitve vjera je u opasnosti da usahne, da prestane biti glavni pokretač našega kršćanskog života. Zato vjera bez molitve ne može postojati, odnosno može ali kao prazna beživotna formula kojom se netko priznaje vjernikom, ali stvarno s istinskim kršćanskim životom ima malo toga zajedničkog. I kao što se ne može istinski vjerovati bez molitve isto tako ne može se moliti bez vjere. Svaka naša ustrajna molitva znak je vjere i povjerenja. U današnjem Evanđelju čitamo usporedbu o bezbožnom sucu i obespravljenoj udovici koja kod njega traži pravdu. Jedino njezino oružje je ustrajnost u molitvi, koja joj je nagrađena pobjedom. Isus će nam ovim primjerom dati pouku o molitvi. Naša molitva mora biti ustrajna. Mi vjernici smo u neizrecivo boljem položaju od ove udovice. Ona je pred sobom imala bezbožnog suca, a mi se obraćamo Bogu, svome Ocu koji nas ljubi i čije je srce otvoreno za naše pravedne želje. Ako nam se i čini da odgađa našu molbu, on će se pokazati Ocem. I naša sigurnost da ćemo biti uslišani ako ustrajno molimo, ne znači da će Bog odmah ispuniti naše molitve i želje ili da će to učiniti upravo onako kako smo mi molili. Koliko puta se pokazalo da nam uopće ne bi koristilo da smo bili uslišani onako kako smo nešto molili. Stoga Bog često pušta da čekamo, da ustrajno molimo, s pouzdanjem u Njega i Njegovu odluku. Vjera u Boga zapravo i nije ništa drugo nego pouzdanje u Njega i onda kad ne vidimo zašto On nešto čini ili ne čini odmah, pouzdanje da će On sve izvesti na dobro, da će On imati posljednju riječ. Lijepo je to rekao veliki teolog Romano Guardini: „Vjera je snaga nositi vlastite sumnje.“ Udovica je imala tu snagu. Zapitajmo se imamo li mi tu snagu da ponesemo vlastite sumnje s kojima se često suočavamo?

Tomislav Petrić, župnik