Dragi vjernici, nalazimo se u devetnici Duhova i u liturgijskom iščekivanju dolaska Duha Svetoga. U zajedništvu smo i postojanoj molitvi u dvorani posljednje večere s Marijom, apostolima i onih sto dvadeset duša koji su izabrali Matiju na Judino mjesto, a o čemu nam je progovorilo prvo čitanje iz Djela apostolskih. S njima se prisjećamo dijelova Isusovog oproštajnog govora, njegove veliko svećeničke molitve, koju je uzdignutih očiju prema nebu molio u istoj toj dvorani neposredno prije svojeg odlaska u muku i smrt. Molio je Oca dvije stvari. Molio ga je da one koji su njegovi sačuva u svom imenu te da ih posveti u istini. Molio je to za učenike u dvorani. Molio je to i za Crkvu koja se rađala i koja, makar još nije imala puninu darova Duha Svetoga, donosi svoje prve odluke. Molio je za naše krizmanike koji su jučer primili darove Duha Svetoga, molio je za naše prvopričesnike koji su prošle nedjelje po prvi puta primili Isusa u posvećenoj hostiji u svoje srce, molio je i za njihove roditelji da ne posustanu u obećanjima koja su dali Bogu na njihovom krštenju, molio je i za sve nas da ustrajemo na putu vjere i molimo jedni za druge da ostanemo povezani u Isusu. Biti sačuvani u Očevom imenu, znači biti jedno s Isusom i po Isusu s Ocem. Znači uključiti se u ono jedinstvo koje postoji između Oca i Sina. Molitvi za očuvanje jedinstva s njim i Ocem, Isus dodaje molitvu Ocu da nas posveti u istini. Isusova molitva Ocu da nas Otac sačuva u svom imenu i posveti u istini je istovremeno njegov poziv na svetost upućen učenicima, onima u dvorani posljednje večere, ali i svima nama koji smo na njihovu riječ povjerovali u njega i po krštenju se uključili u ono jedinstvo koje postoji između njega i Oca. Poziv na svetost nije i ne smije biti bijeg od svijeta. Moleći Oca da nas sačuva u svom imenu i posveti u istini, Isus moli da u izvršavanju te svoje zadaće odolimo napasti postati od svijeta i budemo sposobni u svijetu živjeti onako kako je on živio u svijetu, trudeći se uvijek težiti u ovom svijetu k vječnosti.