Dragi vjernici, današnja nedjelja stavlja nam za primjer vjere i nade slijepca Bartimeja. Na njegovu molbu, Gospodine da progledam, Isus mu odgovara: Idi, vjera te tvoja spasila! Nad tim riječima trebamo se i mi danas zamisliti. One su dane i nama za promišljanje o našoj vjeri i čestoj bolesti, sljepoći duše, kojom se borimo u životu. No, za razliku od Bartimeja, često nismo sposobni prepoznati vlastitu sljepoću. Mislimo da dobro vidimo, a ne vidimo jer primjećujemo i vidimo samo svoje uspjehe i pogreške drugih, dok svoje pogreške i uspjehe drugih ne vidimo. I to je naš problem. Nismo sposobni vidjeti sebe, ući u svoju nutrinu i tu otkriti svoj dio odgovornosti i utvrditi pravo stanje. Bavimo se problemima drugih, što nas još više zasljepljuje, a za dobar vid je potrebno uočiti najprije vlastite slabosti i pogreške i nastojati ispraviti ih. Tek nakon što vidimo svoje loše strane i dobre strane drugih, imamo pravo vidjeti svoje dobre strane i loše strane drugih. Osim ovog problema naš su problem slaba vjera i nada. Mislimo da sve možemo i moramo sami, a ne stavljamo svoju vjeru i svoje pouzdanje u Isusa. A upravo su ta vjera i pouzdanje u Isusa ono što nam današnja liturgijska čitanja žele probuditi Bartimejevim primjerom, ali porukama o budućoj radosti o kojoj osobito danas snažno govore današnja čitanja. Možemo primijetiti da nas današnja nedjelja potiče na promišljanje o našem nedostatku u molitvi u kojoj često nedostaje radosti. Bartimej je nakon Isusova ozdravljenja bacio ogrtač i sav radostan pošao za Isusom. Mi zbog nedostatka vjere i nade, onog našeg zaustavljanja na samo ovozemaljskome nismo u stanju pustiti svoj neki „ogrtač“ koji nas veže za neku ovozemaljsku sigurnost i krenuti za Isusom. A, priznajmo sebi, nalazimo se u situacijama koje su često jednostavnije od one Bartimejeve. Njegov primjer nas želi osvijestiti da imamo pravo biti radosni unatoč svim životnim poteškoćama u kojima se nalazimo, jer u njima nismo sami već nas Gospodin krijepi i jača ukoliko imamo hrabrosti poput Bartimeja s vjerom poći za Isusom. Tek tada kada učinimo taj iskorak iz svoje svakodnevnice, vidjet ćemo koliko je ljepše i lakše kročiti kroz život nošeni pouzdanjem u Gospodina da on vodi naše putove i pazi na nas.