32. nedjelja kroz godinu

Gospodin je u svome pristupu životu i nauku bio uvijek originalan i odgovoran. Nikada mu se nije sviđala ljudska dvoličnost i umišljenost, to jest lažna svetost koja se mjerila novcem i izvanjskim obiljem. Nisu mu se sviđali ljudi koji nisu znali da je ljubav najvažnija stvar na svijetu te da Bog ne gleda izvanjska dobra, već obilje srca. On vjernost ne računa debljinom bankovnog računa, već dubinom srca i nesebične ljubavi. Zato su Isusu smetali uglednici, pismoznanci i farizeji, koji su ugled stjecali na navodnom poznavanju Pisma, ali nisu nimalo pokazivali da mare za čovjeka. Time su otkrivali da im je Bog bio samo teorija, a ne istinski život. Očito ih Isus nije kritizirao bez razloga, jer je jasno uočavao da su se njihova nastojanja neprestano vrtjela oko stjecanja zemaljskih dobara. Zato je odlučio svojim učenicima i slušateljima pokazati pouku u praksi. Da im konkretno pokaže što vrijedi u Božjim očima, sjeo je nasuprot hramske riznice promatrajući ljude kako ubacuju svoje doprinose za Hram. Od svih onih koji su ubacivali, on je izdvojio kao najvrjedniji doprinos siromašne udovice koja je ubacila tek jedan kvadrant. Ona se nije imala čime razbacivati ni pokazivati pred drugima, već je od srca dala sve što je imala i mogla izdvojiti kao svoju pomoć za Božje svetište. No procjenjujući njezin dar, Isus je procijenio njezino srce. Prema njemu, ona je ubacila više od svih ostalih jer je dala od svoga žitka, a ne od suviška. Ona je istinski odvojila od onoga što je i njoj bilo potrebno, kako bi iskazala štovanje Bogu, a ljudima pokazala koliko joj je stalo do hramskog bogoštovlja. Ova udovica je mogla ubaciti u hramsku riznicu istinsko bogatstvo ljubavi i odricanja samo zato što je ono pravo bogatstvo čuvala u svome srcu. Njezino bogatstvo je doista bio duhovni život, vjernost Bogu i predanje u njegovu volju te je s tom spremnošću odvajala od svoje sirotinje za hramske potrebe. Bilo bi dobro kad bismo bili svjesni da Isus stoji nad riznicom našega srca upozoravajući nas da pazimo na to da je ono stvoreno za riznicu najvećih dragocjenosti. Ne možemo se zadovoljiti ubacujući u nju samo sitniš, to jest samo ono zemaljsko i izvanjsko. Srce je stvoreno da Bog u njega položi svoj život, onaj pravi žitak od kojega se živi sada i u vječnosti.

ŽUPNE OBAVIJESTI

VJERONAUK: