Na današnju nedjelju slavimo dvojicu apostola, dvojicu stupova Crkve, svetog Petra i Pavla. Već od trećega stoljeća u Crkvi se slave ova dva sveca zajedno, a to znači da imaju mnogo toga zajedničkoga iako predstavljaju dva različita stila i dvije potpuno različite osobe na njivi Gospodnjoj – Crkvi. Petar je apostol Židova, a Pavao pogana. Ako pogledamo njihov život, vidjet ćemo da je Petar podrijetlom jednostavni ribar iz Galileje, a Pavao farizej iz Tarza. Njihov život, koji je različitog porijekla, poprima zajednički cilj tek nakon primanja Duha Svetoga. Petar je od samog početka uz Isusa, no iako je uz njega ne shvaća zapravo bit Isusova poslanja. Isus ga na mnoge načine želi poučiti i dovesti na ispravan put, a Petar ostaje čvrsto vezan uz židovsku predaju o Mesiji koji ih ima osloboditi iz Rimskog ropstva. Ni za vrijeme Isusove muke nije drugačiji: pobjegao je, kukavički se sakrio, a na upit da sliči jednome od Isusovih učenika, tri puta niječe Isusa, ali pijetao mu budi savjest i Petar plače, Petar se kaje. Ipak nakon svega Isus toga istog Petra koji ga je zatajio postavlja za glavu Crkve: „Ti si Petar stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju ni vrata paklena neće je moći nadvladati!“ Isus nije gledao Petrove slabosti i njegovu ranjivu ljudskost, već je gledao njegovu vjeru i srce koje je bilo puno ljubavi. Pavao je imao otmjeniju ulogu. Kao farizej uživao je ugled u društvu i bio priznat. Htio se istaknuti mimo drugih pa se primio uloge progonitelja kršćana. Bio je dovoljan jedan susret s Isusom na putu u Damask i Savao postaje Pavao. On se iz korijena svoga bića mijenja i postaje od progonitelja gorljivi navjestitelj Riječi Božje. Pavao se stavlja u službu Crkvi i ponizno prihvaća i zadaću i ulogu koju mu dodjeljuju. Nije bilo jednostavno njemu uglednom farizeju otići tamo nekome kršćaninu da ga poučava o Isusu. No tu ne prestaju njegove muke, poslije kada je došao u Jeruzalem, nitko mu ne vjeruje, bježe od njega. Možda baš zato, a i to je put Gospodnji koji samo On zna, Pavao je izabrao propovijedati među poganima da ne doživljava one prozivke kako je po Judeji lovio kršćane i dovodio ih u sudnice da bi potom dobili smrtnu kaznu. Današnji blagdan apostolskih prvaka poziva i nas da si postavimo pitanje o našem pozivu na kršćansko svjedočenje i pozivu na svetost života. Dopustimo da susret s Isusom i nas mijenja kao što je mijenjao Petra i Pavla. Ne možemo i ne smijemo ostati isti, svaki susret mora uroditi većom vjerom u našem srcu i životu. To je taj put svetosti na koji Isus poziva svakoga od sada i svakog dana našeg života.
