Dragi vjernici, današnja nedjelja nam progovara o susretu dviju žena, dviju majki. Taj susret se odvija u jednom radosnom ozračju. Razlog njihove radosti je život kojeg one obje nose u svojim utrobama. Došle su jedna drugoj čestitati, ali i zahvaliti po Onome po čijoj milosti su ušle u blagoslovljeno stanje. Mariji anđeo Božji donosi vijest da će postati majka, da će roditi Sina snagom Duha Svetoga, ali joj donosi i vijest o njezinoj rođakinji Elizabeti. Ta radost nuka Mariju da pohiti u gorje k Elizabeti. Marija o svom blagoslovljenom stanju nije uspjela ništa reći Elizabeti osim kratkog pozdrava jer je Elizabeta odmah uskliknula: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju dopre glas pozdrava tvojega, zaigra mi čedo u utrobi.“ S nekoliko riječi Elizabeta je rekla sve. Izrekla je zahvalu Mariji, zahvalu Bogu i spomenula radost djeteta koju je osjetila u svojoj utrobi. Ove dvije žene su žene vjere. Elizabeta to tako jako iskazuje da će istaknuti Marijinu vjeru ovim riječima: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Elizabeta, kao starija i do prije koji mjesec neplodna žena, može pripisati ove događaje s njom i s Marijom samo čudu Božjem, a čuda su moguća onima koji vjeruju. Vjera otvara druge vidike, otvara se nečem novom, nečuvenom i neviđenom. Elizabeta ima muža, ali je dugo bez djece. Ostarjela je i nije više u stanju rađati. Tako misli i stari Zaharija koji će u svojoj nevjerici zanijemjeti. Elizabeta u svojoj vjeri ostaje uvijek otvorena za nešto novo, za nečuveno. Ona ne govori i ne širi beznađe. Ona ostaje vjernica i nadasve je željela skinuti sramotu neplodnosti sa sebe. Marija je još mlada djevojka i ne poznaje muža. Kako će to biti? Da, i jedna i druga, i Elizabeta i Marija, sve su svoje Bogu povjerile. One su povjerovale: „Neka mi bude po tvojoj riječi.“. Koju i kakvu poruku susret ovih dviju žena šalje nama? Zasigurno poruku vjere. Vjera nam je danas potrebnija nego ikada jer živimo u svijetu nevjere i beznađa. Danas se nevjera „slavi“ i propagira. Biti nevjernik kao da ispada biti moderno. Naše vrijeme pokušava zatrti sve ono što nas podsjeća na Boga i vjeru. Zato treba i u ovo naše vrijeme što više žena, ali i muževa, koji će se ugledati na vjeru Marije i Elizabete i tako pokazati da je u našim malenim ljudskim životima Bogu sve moguće, ako mu vjerujemo i ako u njega polažemo svoje nade.