Dragi vjernici, kako se približavamo svršetku liturgijske godine, nedjeljna nas čitanja sve snažnije usmjeravaju prema konačnoj stvarnosti: slavnom Kristovom ponovnom dolasku, ali i dovršetku našega zemaljskog hoda te povijesti cijeloga čovječanstva. Današnje nam evanđelje tu eshatološku zbilju približava kroz slikovitu i duboku prispodobu o mudrim i ludim djevicama. Njome Isus poučava svoje suvremenike, ali i sve nas, kako autentično živjeti u ovom vremenu između njegova prvog dolaska u poniznosti i drugog dolaska u slavi. U počecima Crkve, to je iščekivanje bilo prožeto snažnim zanosom i neprestanom budnošću. Bilo je to vrijeme kada se vjera živjela istinskim žarom. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Kristov se ponovni dolazak činio dalekim, među prve se kršćane polako uvukao zamor. Metaforički rečeno, „pozaspali su“, baš poput djevica iz prispodobe. Taj isti duhovni zamor proživljava i današnja Crkva. Mnogi su kršćani dopustili da njihove svjetiljke utrnu ili tek jedva tinjaju. Iako podsvjesno osjećamo potrebu za uljem božanske mudrosti koje jedino može obnoviti naš duh, često ostajemo tromi, odgađajući obraćenje za sutra, zaboravljajući da sutra već može biti kasno. Nadalje, svjedoci smo svijeta koji živi u potpunom zaboravu vječnosti, uronjen isključivo u sadašnjost, materijalizam, moć i posjedovanje. Kada se suvremeni čovjek, prigodom gubitka voljenih ili u danima sjećanja na pokojne, neizbježno suoči s tajnom smrti, on često glumi ravnodušnost kako bi pobjegao od istine. No, najtužnija je spoznaja da i među nama vjernicima ima onih koji gube živu vjeru u uskrsnuće. A kršćanstvo bez vjere u uskrsnuće gubi svoj temelj i smisao. Nasuprot tome, sveti Pavao u današnjem drugom čitanju piše Solunjanima: „Ako doista vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime.“ I zaključuje snažnim pozivom: „Tješite se uzajamno ovim riječima.“ Danas se moramo iskreno zapitati: Gdje smo mi u svemu tome? U životu svakoga od nas vjernika postoji dan našega krštenja kada je na uskrsnoj svijeći zapaljena naša krsna svijeća. Ona je simbol našega pritjelovljenja Kristu i vjere u uskrsnuće. Gori li ta svijeća još uvijek u našim srcima? Ili se pretvorila u tinjajući žižak? Želimo li da njezino svjetlo svijetli pred ljudima, moramo je neprestano hraniti uljem ljubavi i vjerne predanosti kršćanskom pozivu. U protivnom, riskiramo da u presudnom času Gospodinova dolaska ostanemo u mraku. To dragocjeno ulje Božje milosti ne možemo steći pasivnošću. Ono se zadobiva i umnaža kroz konkretna djela: kroz živu vjeru, ustrajnu osobnu molitvu i redoviti susret s Uskrslim u nedjeljnoj euharistiji. Dopustimo stoga Gospodinu da ponovno zapali našu budnost kako bismo mu spremno izišli u susret kada dođe.