Dragi vjernici, današnja nedjelja nas kroz čitanja uvodi još više u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Kako učenike tako i nas, Isus želi pripremiti na to otajstvo. Otajstvo smrti nije lako razumjeti, to i sami znamo kada se suočavamo sa smrću naših bližnjih. Koliko god mi zbog bolesti ili godina očekivali da je to neminovno, no uvijek nas iznova smrt iznenadi i potrese. Isto su se osjećali i njegovi učenici, iako su sve vrijeme bili uz njega, iako im je mnogo puta govorio da će trpjeti, umrijeti oni nisu nikako to mogli shvatiti, a još manje prihvatiti. Isus je bio itekako svjestan težine žrtve što je Otac traži od njega. To nam jasno svjedoče riječi zapisane u današnjem evanđelju: „Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa! No zato dođoh u ovaj čas!“ Svoje suočavanje sa smrću na križu približava učenicima, ali i prisutnima kroz prispodobu o pšeničnom zrnu. Pšenično zrno je beživotno, beskorisno i besplodno dok stoji pohranjeno na sigurnom u žitnici. Tek kad ga se baci u zemlju, tek tada se otvara mogućnost da donese ploda, tek kad se samelje, tek onda se od njega pravi kruh. I sama Crkva je narasla na uzorima mučenika koji su bili poput Isusa spremni i umrijeti da bi urodili plodom vjere u drugima. Stoga je i nastala poznata uzrečica: „Krv mučenika, sjeme je novih kršćana.“ Velike stvari nastaju samo onda kad postoji netko tko je za njih spreman umrijeti. To se ostvaruje i na našem osobnom planu. Čovjek postaje koristan i Bogu i ljudima, tek kada je spreman umrijeti svojim osobnim ciljevima i željama. Neka nam stoga i ova korizma bude upotpunjena našim odricanjem i ljubavlju za druge da bismo doživjeli puninu Uskrsa koja se očituje u žrtvi za drugoga. Neka nas primjer Isusove ljubavi vodi i usmjerava kroz život do vječnosti.