Današnja nedjelja nam kroz svoja čitanja opisuje zapravo našu svakodnevnicu u kojoj se svako od nas mnogo puta pronašao. Često puta nismo ni svjesni koliko smo krhki i ograničeni ne samo tjelesno nego i duhovno. Tako nam se lako može dogoditi da klonemo duhom, da nam „potonu sve lađe“, da se osjetimo sami, slabi, napušteni, da ne vidimo kamo ni kuda nam je ići. I u takvim situacijama često izgovaramo Ilijine riječi: „Već mi je svega dosta! Uzmi dušu moju!“ Upravo o tome smo slušali u današnjem prvom čitanju. Ilija se osjeća beskorisnim u životu, toliko je duhovno pao da je izgubio smisao za život. Taj osjećaj nije ni nama današnjim ljudima stran. Na žalost mnogo ih je i danas koji su umorni od života, koji često dižu ruke od svega i odustaju. I mi se možemo među njima pronaći i osjećati se poput Ilije. Mnogo je takvih situacija kada činimo dobro, iskreno se trudimo bilo u svojoj obitelji, bilo sa svojim bračnim drugom, bilo na poslu, bilo sa svojom rodbinom ili prijateljima, dajemo sve od sebe, a onda se dogodi nezahvalnost, onda nam se u određenom trenutku učini da ništa nije vrijedilo i da je sve bilo uzaludno jer smo doživjeli neuspjeh, krizu, bolest ili koju drugu nesreću. I onda padamo poput Ilije u očaj jer nam se čini da nam nitko i ništa ne može pomoći, pa čak ni vlastita obitelj, ni prijatelji, ni Crkva… i tada i mi poželimo umrijeti. I što nam tada Isus poručuje. Upravo to, da samo On zna zašto je dopustio da padnemo u toliku tugu i poteškoću. Možda nas time želi „spustiti na zemlju“ da zastanemo i ponovno se zamislimo o smislu i načinu našeg života. Možda nam samo želi pokazati da se trebamo u životu više pouzdati u Njega. Jer upravo u tim posebnim trenucima Bog nas ne ostavlja samima, makar nam se često tako čini, već nam je u njima napose blizu, trpi i suosjeća s nama. Daje nam do znanja da zapravo cijelo to vrijeme i nismo koračali sami, nego s njegovom snagom, kojom jedino možemo dalje. Kao što je Iliji ponudio komad kruha i vrč vode te ga ohrabrio riječima u kojima je bila snaga božanske ljubavi: „Ustani, jedi, pred tobom je dalek put“, tako Bog po euharistiji čini danas i nama putnicima koji padamo u očaj u naših životnim pustinjama. I nama svake nedjelje pruža kruh života i želi nam dozvati u svijest da je euharistija doista ono živo središte našega života. Kroz nju nam sam Bog progovara. U njoj doživljavamo ono puno i tijesno zajedništvo s Gospodinom i jedni s drugima. U njoj se hranimo tim Kruhom živim o kojem nam Isus progovara i u današnjem evanđelju.
