Početak je nove školske godine. Prilika je to ne samo za školsku djecu nad koje ćemo danas zazvati silazak Duha Svetoga, već i za sve nas dragi vjernici da razmišljamo o vjeri u kojoj smo kršteni i koja nas obvezuje da u toj vjeri djelujemo i živimo u svakodnevnim situacijama. U današnjem drugom čitanju Jakov apostol nas lijepo opominje: „Što koristi ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Vjera, ako nema djela, mrtva je u sebi!“ Kako se samo često čuje među nama: Vjerujem u Boga, ali ne idem u crkvu, ja se i doma mogu pomoliti i itd… Što je to, nego lažna vjera, mrtva vjera, pasivna vjera, vjera koja ne mijenja čovjeka. Mnogi kršćani u našoj zemlji žive u uvjerenju: „Moj čini i postupci nisu važni! Bitno je da sam kršten, ali moji čini – etičan život – to je sporedno“. Čin, odnosno naše djelo izvor je svetosti, jer je čovjek prisutan u svom djelovanju. Vjersko znanje ne može zamijeniti vjersku praksu. Treba biti misionar po djelima, a ne po riječima. Djela su dokaz života, bez djela, riječi su mrtvo slovo, a djela su svjedočanstva koja onda našim riječima udahnjuju život. Samo snagom života koji svjedoči ljubav možemo privući pažnju i pogled drugih. To je ogledalo naše vjere. I kada bismo više radili, a manje govorili, ili barem upola od onoga što govorimo, svijet bi bio ljepše mjesto za življenje. Djelima umirujemo našu kršćansku savjest. Djelima postajemo odgojitelji mladim naraštajima, osobito djeci na koju i danas zazivamo snagu Duha Svetoga, jer oni nas promatraju i oponašaju. Snažnim osobnim svjedočenjem usmjeravamo i njihove živote na ispravne staze spasonosne vjere. Duhovnost ne bi trebala postojati samo u mislima. Duhovna se načela moraju provoditi u djelo, prakticirati i jačati hrabrošću našega uvjerenja i požrtvovnošću. Isus nam je ostavio najjasniji primjer u žrtvi na križu, stoga nas i poziva da i mi prihvaćamo svoj svakodnevni križ i da ga slijedimo. Jer pravi vjernik se prepoznaje upravo po prihvaćanju vlastita križa u svjetlu Kristova križa; pravi vjernik uzima svoj križ i ide za Isusom istom ljubavlju kojom je Isus slijedio Očevu volju, vjerujući da je križ jedina i najveća razlika između ljudskog tjelesnog i Božjeg duhovnog načina razmišljanja, između logike svijeta i Božje logike. Živimo vrijeme znanosti i velikih tehničkih dostignuća zbog čega smo postali ponosni uvjeravajući se da spasenje i sreću možemo sami programirati. Bog, međutim, i danas pronalazi srca poniznih i u duhu siromašnih, koji vjeruju u otkupiteljsku moć križa. Na pitanje Isusu tko je on za nas i mi mu možemo odgovoriti: Ti si onaj koji je imao doći, koji dolazi i koji će doći suditi svijetu u ljubavi i istini.

Tomislav Petrić, župnik