Današnja trideset i treća nedjelja liturgijske godine, stavlja nam pred oči našu prolaznost. Iako nas ta spoznaja, da će naš život jednom ovdje na ovoj zemlji prestati, pomalo plaši. Isus nas međutim, današnjom svojom izjavom „Blizu je, na vratima“ nipošto ne želi plašiti niti napunjati tjeskobom. Naprotiv, On je u svome propovijedanju naglašavao upravo to da je Kraljevstvo Božje blizu, da je tu, među nama. Isus želi naglasiti ljepotu Kraljevstva koje dolazi. Naime, dok su Židovi iščekivali ovo zemno židovsko kraljevstvo, Isus uporno naučava kako se najvažnije promjene događaju u čovjeku, u njegovu srcu. I to se kraljevstvo odmah počinje događati u čovjeku čim povjeruje evanđelju. Te Isusove riječi mogu biti „na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu“ (Lk 2,34). Na propast čovjeku koji neprestano odgađa dan svoga obraćenja, koji neprestano misli da ima vremena poraditi na tome da u njegovu životu zaživi Božje kraljevstvo. Takvima Isus poručuje da će doći „kao kradljivac“. Naprotiv, te su Isusove riječi na uzdignuće svakome tko ih čuje, prihvati i nastoji u život provesti. Naime, nauk Crkve je tu jasan. Po sakramentima krštenja, potvrde i euharistije mi smo već dionici božanske naravi Isusa Krista. Kao članovi Crkve mi smo već sada dio Kristova tijela, loze na njemu koji je trs. Po Božjem nedokučivom naumu, mi smo već sada dionici neba. Naša poteškoća je u tome što ne želimo razumjeti da je evanđeoska ponuda poziv na radost, na puninu života, da nam se ništa ne želi uskraćivati niti uzeti. Još nismo dovoljno srcem prihvatili da je ono čemu smo povjerovali ono „blago zakopano u njivi“ koje smo pronašli i za koje se isplati sve uložiti, da je Isus onaj dragocjeni biser kojeg smo konačno pronašli. Onome tko se svim srcem uputi za Isusom u prvi mah može se činiti da nešto gubi, ali zapravo svaki koji izabere Isusa s njime dobiva neusporedivo više, zadobiva vječnost. To je ona radost kraljevstva, to je ono ushićenje da su nam „imena zapisana u nebu“. Zato se i radujemo da je Gospodin s nama, da je blizu konačna proslava. To je ona radost koju je još apostolska Crkva izražavala usklikom: „Dođi, Gospodine Isuse!“