Današnja nedjelja nastavlja niz nedjelja u kojima nas Gospodin poziva da ozbiljno shvatimo brigu uz ovaj vremeniti i za onaj neprolazni, vječni život. Na tom putu ostvarenja Gospodinove zadaće prevažnu ulogu ima naša vjera. Stoga nam i današnja nedjelja kroz prispodobu o dudu koji se čupa i premješta u more, želi reći da je potrebno imati vjeru koja se održava i živi i onda kad je ljudski govoreći teško vjerovati. Vjera je stil života gdje se Isusove riječi jednostavno prihvaćaju kao vlastito mjerilo, kao odgovor na pitanja koja život postavlja. Drugim riječima, vjerovati znači priznati da Isus uvijek ima pravo, što god on činio, govorio, makar nam to izgleda tuđe, odbojno, nerazumljivo, mimo naših očekivanja. Pa i onda kad nas opominje i kori. Na ustrajnost u vjeri opominje i apostol Timotej. Treba podignuti glavu, ne se stidjeti Gospodina. Čuvati poklad vjere, unatoč neprijateljskom svijetu. Makar vjera bila sablazan i ludost za one oko mene, makar čovjek bio u unakrsnoj paljbi u svijetu, makar se činilo da je kršćanstvo nemoćno i obilježeno promašajima – unatoč svega valja ostati u vjeri. Zašto? Jer upravo u nemoći očituje se Božja snaga, moć, milost. Istine vjere nisu nikakva proizvoljnost s kojom se dade ovako ili onako kockati u svijetu. Vjera iziskuje cjelovita čovjeka, čvrsta, postojana i do kraja obraćena. Čini se da je danas aktualnije pitanje imamo li još vjere, nego molba – Gospodine umnoži nam vjeru. Primjer nam je u tome današnje društvo u kojem je sve manje i manje vjere, gdje se liberalizam veliča i nameće kao alternativa vjeri. Nažalost mnogi žele na mala vrata takove vrijednosti progurati i u našu domovinu i u naš narod. Vjeru se proglašava nečim nazadnim i zaostalim. Zaboravlja se, naime, da je vjera plod svijesti o vlastitoj ukorijenjenosti u Bogu, u Isusovoj riječi, da je vjera hod za Kristom, da završava često u tajni Križa i Golgote, u totalnom promašaju pred očima ovoga svijeta, jer se ne mjeri ljudskim mjerilima nego Božjim. Jedino s vjerom u Raspetoga moguće je čovjeku živjeti kao novi čovjek, preobražavajući svoj život uvijek i svakoga dana ponovno na sliku Kristovu, postajući drugi Krist.

Tomislav Petrić, župnik