Današnja druga nedjelja korizme nam u evanđeoskom odlomku opisuje Isusa koji je na putu iz Galileje prema Jeruzalemu. Taj put ga vodi prema gradu u kojem ima podnijeti muku i smrt i tako ispuniti volju Očevu. Svjestan je da učenici to ne mogu razumjeti i da će teško prihvatiti njegovu žrtvu, zato im i govori sve jasnije da su pred njim teški dani. Oni očekuju od Isusa pobjednički put, oslobođenje svoje zemlje i svoga naroda od okupatora i tlačenja, a ne „sramotno“ umiranje na križu! No pokušajmo tu shvatiti učenike, za njih je Isus bio zemaljski osloboditelj, a ne duhovni Otkupitelj. Stoga ih Isus uzima na goru i pred njima se preobražava, haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I u tom sjaju objave dvojica velikih proroka Staroga zavjeta, Mojsije i Ilija razgovarahu s Isusom. To je morao biti neopisivi osjećaj sreće jer je Petar odmah želio ostati. A ujedno i zastrašujući doživljaj: iskusiti tako jaku blizinu Boga ima nešto tajnovita u sebi. K tome glas, koji im govori, da je Isus na ispravnom putu, potpuno vrši volju Božju i da oni trebaju biti usko uz njega. Doživljaj na brdu ostaje jedinstven trenutak. Ali, on je trebao pomoći svim apostolima da ne odlutaju od Isusa kad on bude u teškom času patnje i groznog razapinjanja. Neka ne zaborave da je Isus stvarno Božji „Ljubljeni Sin“ i da će nakon patnje doći sreća, uskrsnuće. Kod preobraženja Isusova moramo misliti i na vlastita iskustva. Sigurno smo imali u svome životu teških trenutaka, kada smo i tjelesno i duševno bili jako opterećeni. Kada smo bili, što bi se reklo, na granici izdržljivosti. A onda smo doživjeli iskustvo svijetlih trenutaka, prije svega u susretu s ljudima. Puno puta bio je dovoljan jedan smiješak, pogled u lice ili lijepi trenutak u prirodi. Ti su nam trenuci često puta davali novu snagu, da nastavimo svoj put. To su bili trenuci utjehe, jačanja, nade: biti će dobro! Isus želi svakome od nas darovati takva iskustva: preobraženje i u našem vlastitom životu!