Dragi vjernici petom korizmenom nedjeljom sve smo bliže našem cilju, vrhuncu našeg spasenja, uskrsnuću Isusovu. No od toga cilja dijeli nas put muke i raspeća našega Spasitelja. Stoga i u današnjem evanđelju slušamo kako Isus poučava svoje učenike, ali i slušatelje o svemu onome kroz što mu je proći prije nego li uskrsne. Svoj put muke i smrti tumači im na primjeru pšeničnog zrna koje mora umrijeti da bi donijelo ploda, da bi urodilo novim životom. Zato i poručuje svojima da ako mu žele služiti idu za njim. Ova Isusova poruka upućena je svima koji ga traže, a osobito nama današnjim vjernicima. Mi smo izravni plod njegovog pšeničnog zrna koje je umrlo da bismo mi živjeli. Želimo li, međutim, biti ondje gdje je Isus i mi se moramo odreći ovozemaljskog života i jednom umrijeti da bismo s Njime živjeli u vječnosti. Njegova logika i njegov sustav vrijednosti moraju postati naša logika i naš sustav vrijednosti. Mnogo je načina na koje mi kao kršćani možemo slijediti Krista na putu njegove logike umiranja pšeničnog zrna. No najuzvišeniji među njima je umiranje, umiranje na vlastitom križu, križu bolesti, napuštenosti, nerazumijevanja…mogli bismo ih nabrajati u nedogled. On nam i danas progovara da drugog puta do vječne sreće nema, put kojim je On išao i put na koji nas svakodnevno poziva. Jasno nam poručuje da biti pšenično zrno koje umire, znači umirati s Njime svaki dan u trudu oko što kvalitetnijeg kršćanskog života, opirući se mentalitetu kojim nas knez ovoga svijeta pokušava zavarati svojom logikom sebičnosti i samodostatnosti koje vode u vječnu propast. On nas poziva da svakog dana uvijek iznova prihvaćamo Njegovu logiku, logiku pšeničnog zrna koje stvara novi život služeći i umirući na svim životnim razinama.