Kažemo da smo vjernici, slušamo o zapovijedi ljubavi, ali kada dođemo u svakodnevni život uspijevamo pronaći razloge da ne počnemo ozbiljno ljubiti druge. Pitanje je uspijevamo li uopće početi o toj temi razmišljati, a kamoli krenuti u akciju? I tu smo podijeljeni – i jesmo i nismo na putu Božjemu. Želimo i ne želimo, volimo i mrzimo u isto vrijeme… I hoćemo i nećemo… Pa i najrođeniji i najbliži koji se vole, u isto vrijeme zavide jedni drugima, ne vjeruju do kraja, boje se jedni drugih… Kao da je teško dati se na jednu stranu, ući u nešto čitavim bićem, uložiti se potpuno. Isus nam pokazuje nešto potpuno suprotno. Jer dolazi iz drukčijega svijeta – kraljevstva Božjega. Upitan, ne dodaje ništa zapovijedima Staroga zavjeta. No, ipak donosi nešto novo: za njega su zapovijed prema Bogu i prema čovjeku jedna jedinstvena riječ, jedna cjelina, jedna jedina zapovijed. Mnoge naše nevolje dolaze otuda što i njih razdvajamo! Često se iz usta današnjeg čovjeka može čuti, ja volim čovjeka, ali ne vjerujem u Boga, ali i obrnuto, ja vjerujem i ljubim Boga ali ne i čovjeka. Isus nam jasno daje do znanja da jedno bez drugoga ne ide. Kršćanin i vjernik ne smije sebi dopustiti da razdvaja ovu zapovijed. Da bismo bolje shvatili opasnost razdvajanja ove zapovijedi pokušajmo zamisliti majku koja ljubi Boga tako i toliko da sve svoje vrijeme provodi u molitvi zanemarujući obitelj ili oca koji zbog molitve zanemaruje posao ili poslodavca koji iz ljubavi prema Bogu svu zaradu ulaže u religiozne projekte, ostavljajući radnike bez plaće… Ne bi li takva ljubav prema Bogu bila nakaradna ljubav? Ništa manja nije ni druga opasnost koja se na ovom području može dogoditi, a to je pomisao da je dovoljno ljubiti čovjeka, da je jedino čovjek važan, a da je ljubav prema Bogu nešto apstraktno i nepotrebno. To je pogrešna ljubav koja uklanjanjem Boga, uklanja i Božju sliku u čovjeku, a uklanjanjem Božje slike u čovjeku, otvara se prostor i za uklanjanjem čovjeka, osobito onog malenog i neznatnog. Pismoznanac iz evanđelja shvatio je i prihvatio ljubav prema Bogu i bližnjemu kao nešto što je važnije i „više … nego sve paljenice i žrtve“. I nije, kako kaže Isus, bio „daleko od kraljevstva Božjega!“ Shvaćamo li mi Isusovu logiku i živimo li mi prema njoj? O odgovoru na to pitanje ovisi odgovor na pitanje vjerujemo li ili ne vjerujemo, odnosno koliko smo mi blizu, a koliko daleko, Božjem kraljevstvu.