Došašće nas podsjeća da ne čekamo nešto, nego Nekoga. Sav naš smisao života je konačni susret s tim Nekim, kojega nazivamo Gospodinom. On svojim dolaskom ili ulaskom u ljudsku povijest donosi određenu promjenu, tako više ne možemo živjeti kao da Krist nije došao, kao da nije ušao u ljudsku povijest, ali i u našu osobnu povijest. Ovo vrijeme došašća nam pomaže u to se uživjeti, o tome razmišljati. Naše današnje iščekivanje jest čežnja upoznati ga na životnom hodu, prihvatiti ga u naš osobni život i zavoljeti njegov poziv da ga slijedimo. Današnji čovjek čezne za duhovnim, stoga tim više treba potražiti Boga kako u osobnoj molitvi tako i u sakramentima. Tada će primijetiti da nas vjernike svaki susret s Kristom mijenja i osposobljava u hodu s drugima kao suputnicima po ovoj zemlji. Zato nama vjernicima nijedan čovjek nije tuđinac. Krista prepoznajemo u svakom biću kao suputnika i supatnika na životnom putu, koji vodi prema konačnom cilju koji se zove vječnost. U tome otkrivamo izvor našeg zalaganja, na kojeg nas poziva današnje Evanđelje pozivajući da bdijemo. Čovjek bdije nad onim što je vrijedno, što je važno čuvati i za što se vrijedno žrtvovati. Da bi istinski shvatili i prihvatili taj poziv na bdijenje, na čuvanje, na zauzeto izgaranje, potrebno je izgraditi povjerenje u Boga. Da bi Krista prihvatili iz vjere i slijedili iz vjere i poslušali iz vjere, valja nam izgraditi povjerenje u njegovu osobu, u njegov dolazak i njegov poziv na bdijenje, povjerenje u njegovu riječ. Tim povjerenjem nadilazimo tjeskobu koja se zna nadviti gledajući ovozemaljske životne putove. Moramo pronaći izvor nade koja će ispuniti naše vrijeme, naš hod i našu izgradnju ove povijesti koju živimo. Ta nada dolazi od „zore koja sviće“. Mise zornice koje slavimo, pozivaju nas izaći iz mraka urušenih vrjednota i otkriti svjetlo života vjere i nade koju nam donosi Krist. Zato se radujemo ovom vremenu došašća jer u njemu otkrivamo ljepotu življenja iz ljubavi koja nam dolazi od Krista.