Dragi vjernici, još nam odzvanja u ušima Isusovo pitanje upućeno apostolima: A vi, što vi kažete, tko sam ja? To pitanje ne završava samo na učenicima ili Petru koji u ime svih učenika odgovara Isusu, ono ide dalje kroz stoljeća povijesti do nas danas. To pitanje upućeno je svakome od nas. I mi ćemo biti pitani: „Što vi kažete o meni?” Svaki od nas je upoznao Isusa. Počevši od našega rođenja i krštenja mi imamo svoju povijest s njime. Čitajući evanđelja uočavamo da je Isus izbjegavao naslove koje su mu ljudi pripisivali i pomoću kojih su ga htjeli definirati. U evanđeljima Isus često postavlja pitanja svojim učenicima i suvremenicima. Postavljajući pitanja učenicima želi ih potaknuti na razmišljanje. Tko prestaje pitati iznutra duhovno umire. U Isusovu pitanju osjeća se osobni i dijaloški ton. Nije pitao: „Tko sam ja?“ nego: „Što vi kažete tko sam ja?“ Isus povezuje svoje pitanje uz cijenu učeništva. Poziva na nasljedovanje. Ako smo odlučili stvarno poslušati Isusovo pitanje i na njega iskreno odgovoriti, mijenja se čitav naš život. Jer, odgovor na Isusovo pitanje o njemu samome nije predmet akademskih diskusija, nego je način života. Prve su učenike nazivali „sljedbenici Puta”. Prije nego li damo brzi odgovor, kao što je Petar učinio, kada ga je oslovio „Krist – Pomazanik Božji!” (Lk 9,20), trebali bismo zastati u tišini, osluškivati. Biti sigurni da smo pitanje stvarno čuli. Može li se uopće reći, tko je netko, ako nemamo odnos prema njemu? Isusa prepoznajemo u odnosu prema nama, očima srca. Odgovor jest slušanje. Sve ovisi o tome koliko intenzivno slušamo, koliko vremena i pozornosti posvećujemo Isusovu pitanju. Pozornost utječe na način na koji ga kao osobu susrećemo, jer je pozornost mjesto susreta s Isusom sada i ovdje. Isusov identitet ne otkriva se intelektualnom ili povijesnom analizom. Povijesno je istraživanje samo početak, a ne i svršetak otkrivanja Isusova identiteta. Isusovo pitanje dolazi iz osame, iz molitve. I odgovor treba doći iz molitvene tišine i kontemplacije. Molitva nam otvara vidike srca i duše kako bismo ga uistinu spoznali i prepoznali kao našeg Spasitelja i otkupitelja i čitavim ga bićem prihvatili i s njime se suživjeli ovdje, a onda i u vječnosti za koju smo stvoreni.