Isusova prispodoba iz današnjeg Evanđelja često nosi naziv „Prispodoba o radnicima posljednjeg sata“. Promatrajući prispodobu samo pod vidom radnika i pravedne plaće, moglo bi se zaključiti da prispodoba zastupa određenu pristranost, izjednačavajući vrijedne i marljive ljude s besposlenima i ljenčinama. Prispodoba se, međutim, može nazvati i „Prispodoba o dobrom domaćinu“. Tu više nije naglasak samo na radnicima i plaći koju radnici za svoj rad dobivaju, nego mnogo više na dobrom domaćinu koji želi što više ljudi uključiti u projekt rada u svom vinogradu. Domaćin je prema svima bio pravedan. Prema onima koji su mu radili čitav dan u vinogradu bio je pravedan, jer se držao dogovora koji je sklopio s njima rano ujutro, to jest jedan denar na dan. Međutim, domaćin je bio pravedan i prema onim drugima, jer im je obećao dati ono što bude pravo. U njegovim očima bilo je pravedno i tim radnicima dati denar, jer denar je bila nadnica za jedan dan. Nadničar je živio od svoje dnevne plaće kojom je uzdržavao vlastiti život i život obitelji. Sada se može lakše razumjeti zašto je i onim radnicima koji su došli raditi kasno popodne, te radili samo jedan sat, dao po denar. Isus je ovu prispodobu ispričao učenicima da bi im protumačio kako izgleda kraljevstvo nebesko. Domaćin u prispodobi je Gospodin Bog, a radnici smo svi mi. Neke od nas je pronašao na početku života i nagodili smo se s njime da budemo njegovi od početka do kraja. Neke pronalazi kasnije, u njihovoj mladosti, ili zrelijoj dobi, ili pak starosti, ali svakome koji se odazove Njegovom pozivu, daje ljubav, dobrotu, oproštenje i ostale darove koji su potrebni da bi čovjek preživio svakidašnji dan. Bog, naime, svakom čovjeku koji se odvaži živjeti u vjeri  daje „dostatni kruh svakoga dana“, te je čitava ova Isusova prispodoba samo tumačenje onog zaziva u Očenašu: „Kruh naš svagdanji daj nam danas!“…

Tomislav Petrić, župnik